Sirijac koji je bio zatvoren skoro šest godina u ozloglašenom zatvoru Sednaya ispričao je o godinama torture, mučenja i oslobađanju nakon pada režima Bashara al-Assada.

Ammar Dughmush iz Damaska ​​bio je među hiljadama ljudi koji su bili podvrgnuti sistematskom mučenju u Sednayi, jednom od najsurovijih pritvorskih centara pod vlašću sada svrgnutog režima Bashara al-Assada.

Zatvoren je u zasjedi 2018. godine u Istočnoj Guti i prvo je držan u obavještajnoj službi vojnog aerodroma Mezzeh prije nego što je prebačen u Sednayu, koja se često opisuje kao "ljudska klaonica".

Za Anadolu se prisjetio kako je bio vezan lancima u kamionu za rashladu mesa sa 145 drugih zatvorenika i pretučen po ulasku u zatvor.

"Od trenutka kada sam ušao na to mjesto, moj život se pretvorio u potpunu katastrofu", ispričao je Dughmush.

Optužen da je "bio naoružan", Dughmush je mučen u Mezzehu i prisiljen potpisati priznanje.

"Vezali su mi ruke iza leđa i objesili me o plafon. Ramena su mi skoro iščašila", rekao je, dodajući da su ga štapovima udarali po zglobovima.

Njegova ćelija u Sednayi, oko 2,4 x 4,6 metara, bila je prenatrpana.

"Bila je namijenjena za 60 ljudi, ali nas je bilo 120. Spavali smo naslagani jedni na druge. Ujutro bi neki bili pronađeni mrtvi od gušenja", prisjetio se Dughmush.

Govorio je i o metodi kažnjavanja u kojoj je jedini ventilator u zatvoru bio isključen.

"Ćelija, zakopana pod zemljom, bi ostajala bez kisika za nekoliko minuta. Nismo mogli disati", ispričao je.

Bolesti su bile raširene.

"Ljudi bi počeli halucinirati, gubili kontrolu nad mjehurom i umirali u roku od tri dana. Nije bilo lijekova", prisjetio se.

- "Faza dobrodošlice" u Sadnayi -

Po dolasku u Sednayu, rekao je Dughmush, zatvorenici su se morali skinuti, bili su goli i prisiljeni da leže na podu dok su ih stražari tukli.

Dodao je da je "faza dobrodošlice" u zatvoru uključivala teška premlaćivanja, ponižavanje i psihičko zlostavljanje.

Također je opisao metodu mučenja koju su nazvali "band", gdje su zatvorenici bili na podu dok ih je red stražara udarao nogama jednog po jednog u neprekidnoj petlji.

Dughmush se prisjetio postupaka stražara poznatog kao "Abu Yaqub", koji je ciljao starije zatvorenike.

"Vikao bi: 'Da si bolje odgojio svoje sinove, zemlja ne bi bila ovakva' i tukao bi ih. Mnogi su umrli od ovih napada."

Stanje u Sednayi se s vremenom pogoršavalo, rekao je, jer su prestali upućivati ​​ljekare, a zatvorski ljekari su obavljali samo kratke preglede.

U noći 8. decembra 2024. godine, Dughmush se sjeća da je čuo sirene oko 23 sata (20:00 GMT), nakon čega je uslijedila tišina, a kasnije i glasovi žena i djece – nešto nečuveno u zatvoru. Oko 3 sata ujutro (00:00 GMT) neko je viknuo "Allahu Akbar" i začula se pucnjava.

"U početku smo mislili da je to zamka koju su postavili stražari. Zatim je jedan zatvorenik pogledao kroz ventilacijski otvor i rekao da je vidio čovjeka s dugom bradom i pištoljem", rekao je Dughmush.

- Skidanje naših lanaca -

Bio je to revolucionarni borac koji je došao da ih oslobodi.

"Neko je naglas učio ezan. To je bio prvi pravi poziv na molitvu koji smo čuli godinama. Molili smo se stojeći. Osjećali smo se kao da kidamo naše lance", rekao je.

Ubrzo nakon toga, pobunjenici su otvorili vrata zatvora.

"Kada su se vrata ćelije otvorila, nismo imali pojma kuda da idemo. Znali smo samo jedno: okovi su bili slomljeni."

Dok je izlazio van, Dughmush je uzeo štap.

"Nisam znao šta da radim, ali sam želio nešto da se odbranim. Pitao sam: 'Šta se dogodilo?' Rekli su: 'Režim je pao.'"

Put do zatvora bio je pun ljudi.

"Ako bi jedan zatvorenik izašao, osjećao sam se kao da milion ulazi unutra. Svi su držali fotografiju voljene osobe", rekao je.

"Samo vidjeti asfalt bilo je dovoljno da se osjećam sito. Nisam jeo dva dana. Nisam mogao vjerovati da je to stvarno."

Kasnije se ponovo sastao sa svojom kćerkom.

"Kada sam je vidio kako trči prema meni, koljena su mi otkazala. Grlili smo se 15 minuta. Nakon svega – poniženja, bolesti, batina – Bog mi je dozvolio da je ponovo zagrlim. To je bio trenutak slobode", dodao je Dughmush.