Četverogodišnja Rawan al-Masri iz Gaze, koja je u izraelskom napadu izgubila nogu, sanja o tome da se ponovo igra sa svojom lutkom i drugom djecom nakon što dobije protezu, javlja Anadolu.

Njena priča oslikava tešku stvarnost hiljada djece u Gazi čija su djetinjstva obilježena ratom i trajnim posljedicama nasilja.

Prema dostupnim podacima, oko 5.000 ljudi u Gazi pretrpjelo je amputacije uslijed izraelskih napada, a čak 18 posto njih su djeca. Rawan je jedno od te djece, iako je tek započela život i učila prve korake.

Nakon što je s porodicom izbjegla iz sjevernog dijela Gaze u izbjeglički kamp Bureij, Rawan je 18. septembra ranjena u napadu u kojem je izgubila nogu. U istom napadu oštećena je i njena lutka, od koje se nije razdvajala, a kojoj je uništena noga.

Premlada da bi shvatila veličinu svog gubitka, Rawan žudi da ponovo hoda i igra se sa svojim prijateljima, ali ne može.

S dječjom nevinošću, Rawan kaže: "Želim protezu za nogu i za sebe i za svoju lutku, kako bih se mogla igrati s njom i ići u vrtić."

Rawanina situacija naglašava tešku situaciju hiljada "mališana" u Gazi čija su djetinjstva ukradena.

Njen otac, koji je ranije ranjen i izgubio vid na jedno oko, nalazi se na liječenju u inostranstvu, pa se o djevojčici brine majka Wissam Abu Khair. Ona svjedoči o traumatičnim trenucima napada i mjesecima provedenim u bolnici uz kćerku.

Opisujući zastrašujuće trenutke koje je doživjela tokom napada, majka Wissam je rekla: "Probudila sam se i vidjela da Rawan nema noge. Bila sam u šoku. Ostale smo u bolnici tri mjeseca", ispričala je, dodajući da je lutka sve vrijeme bila u ruci djevojčice.

Govoreći o svakodnevnim teškoćama, Wissam navodi da njena kćerka ima problema s osnovnim aktivnostima i da joj je ono što bi trebalo biti prirodno pravo svakog djeteta – igra, izlazak napolje i odlazak u školu – postalo nedostižan san.

"Čuje djecu vani i kaže: 'Mama, izvedi me napolje.' Želim da ide u školu, ali ne mogu jer nema nogu", rekla je.

Uprkos svemu, majka pokušava održati nadu svoje kćerke, govoreći joj da će jednog dana ponovo hodati, trčati i igrati se kao druga djeca, dok Rawanina priča ostaje snažan podsjetnik na cijenu koju djeca Gaze plaćaju u ratu.