BEJRUT
Paula Astih
Radionice za proizvodnju staklenih predmeta i posuđa, u kojima se stoljećima koriste tradicionalne metode izrade, pokušavaju se oduprijeti modernizaciji i industrijalizaciji savremenog doba.
U Tripoliju danas radi tek jedna od dvije takve radionice u Libanu, a u glavnom gradu Beirutu, koji po tradicionalnoj proizvodnji stakla svojevremeno stekao svjetsku slavu, danas ne postoji nijedna.
Šef staklarske radionice u Tripoliju Ebu Muhammed je u razgovoru za agenciju Anadolija istakao da je i danas proizvodnja staklenih vrčeva najvažnija u odnosu na proizvodnju svih drugih predmeta tradicionalnim metodama. On je istakao da se više od polovine proizvoda izvozi u Ameriku, Evropu i arapske zemlje u kojima ima libanskih doseljenika.
Ističući da se libanski seljaci i danas koriste tradicionalnim vrčevima u kojima čuvaju pitku vodu, Muhammed je kazao da je poskupljenje goriva dovelo ovu radionicu u veoma tešku situaciju.
„Skupo gorivo uzrokuje svakodnevni trošak od više od 200 dolara za rad pećnice za topljenje stakla. Nekada smo koristili maslinove grane za potpalu pećnica, a cijene nafte su bile niske. Danas je situacija takva da smo prinuđeni da koristimo naftu, koje je prilično skupa“, kazao je Muhammed.
Staklarska radionica u Tripoliju uložila je velike napore kako bi se prilagodila potrebama savremenog kupca. Tako je spremna da započne reciklažu starog stakla i od njega da proizvodi nove predmete.
Tradicionalna proizvodnja predmeta od stakla podrazumijeva da se mješavina sirovina za staklo (kvarc, kalcij i drugi minerali) stavlja u pećnicu za topljenje stakla i zagrijava na 1.475 stepeni Celzijusa. Potom se specijalnim tubama oblikuje u željeni izgled. Staklo se potom stavlja u kalupe i ponovo vraća u pećnicu. Nakon hlađenja, pristupa se tradicionalnom brušenju određenih površina proizvedenog predmeta, što je finalna obrada.
