– Kemal Zorlak -

„Ponosan na mene bi bio“ – ovom kratkom rečenicom Mesud Selimović, Srebreničanin čiji je otac ubijen u genocidu u julu 1995. godine, obilježio je dan kada je ostvario svoj dječački san i bio promovisan u oficira Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Fotografija u uniformi, objavljena na njegovom profilu bez dugog objašnjenja i bez patetike, u svega pet riječi sažela je čitav jedan život – kao tiha, ali snažna posveta dječaka iz Srebrenice koji je, odrastajući bez oca, odlučio da njegova lična tragedija ne ostane samo breme i bolno sjećanje, već polazna tačka iz koje će graditi unutrašnju snagu i pobjednički mentalitet, piše Anadolu.

Nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine, u genocidu je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Među njima su bili i Mesudov otac Sakib Selimović, njegov djed, dajdža i brojni drugi članovi uže i šire porodice. Mesud je, zajedno s majkom Hajrijom, sestrom Melisom i bratom Asimom, izbjegao iz Srebrenice i utočište pronašao u Tuzli, gdje je započeo život u izbjeglištvu. Porodica Selimović i danas živi u Tuzli, izuzev sestre Melise, koja je preminula godinu nakon napuštanja Srebrenice.

- Odrastanje bez oca

Odrastanje bez oca, uz majku koja je sama nosila teret porodice, snažno je obilježilo Selimovićev životni put i oblikovalo njegov karakter. Paralelno sa školovanjem, od mladih dana aktivno trenira kick-boks i danas važi za jednog od najuspješnijih kick-boksera Bosne i Hercegovine i šire, što potvrđuje i ugovor s Gloryjem, najjačom svjetskom kick-bokserskom organizacijom, potpisan prošle godine.

Oružanim snagama Bosne i Hercegovine priključio se 2012. godine. Nakon godina službe kao vojnik, u decembru 2025. zvanično je promovisan u oficira – čin o kojem je maštao još kao dječak.

Dočekuje nas u kasarni Dubrave, u Živinicama. Simbolika tog mjesta posebno je snažna: upravo u krug ove kasarne Mesud je u julu 1995. godine stigao kao osmogodišnje dijete – izbjeglica iz Srebrenice. Na istom tom mjestu, tri decenije kasnije, danas služi u uniformi oficira Oružanih snaga BiH. Uspravan, vitak, fokusiranog pogleda i atletskog stasa, sa izraženim vojničkim držanjem, ostavlja utisak profesionalca čiju su fizičku i mentalnu snagu dodatno oblikovale godine bavljenja borilačkim sportom.

„Moj dječački san bio je da budem vojnik, i taj san se ostvario“, kaže Selimović, na početku razgovora za Anadolu.

Kao i kod većine njegove generacije ratne djece, dječački uzori bili su vojnici. Oca Sakiba, kaže, ne pamti drugačije nego u uniformi, pa otuda i ljubav prema vojsci.

„Uvijek sam bio vođen pričama o našim vojnicima. U narodu se govorilo o njihovoj hrabrosti i cijela ta generacija je nekako željela da bude kao oni. Kod mene je ta ljubav prema vojsci uvijek postojala, a s vremenom se samo produbljivala“, priča Selimović.

Odrastanje bez oca, priznaje, bilo je teško i ostavilo je dubok trag.

„Tek danas, kada imam svoje dijete, vidim koliko bi njemu bilo teško da nema mene. Sav taj teret nosila je moja majka“, kaže Selimović, ističući da je očeva figura nedostajala u brojnim životnim trenucima.

„Mnogo je situacija u kojima otac nedostaje – ta podrška, muška ruka, osjećaj sigurnosti i zaštite. Otac mi je puno nedostajao. Nedostaje i danas.“

Veza sa Srebrenicom, naglašava, nikada nije prekinuta.

„Moj otac je ukopan u Potočarima, u Memorijalnom centru. Ta veza me stalno vuče da se vraćam u Srebrenicu, da obilazim mezare oca, dede, dajdže i ostale rodbine koja je ubijena.“

- Najljepši trenutak u životu

Posebno emotivan bio je dan kada je promovisan u oficira Oružanih snaga BiH – dan kada je, kako kaže, ostvaren san „dječaka iz Srebrenice“.

„Svi koje volim bili su tu, ali cijelo vrijeme sam mislio na oca. Siguran sam da bi tog dana bio najponosniji na mene“, kaže Selimović.

Dok su kolege i prijatelji tog dana na društvenim mrežama objavljivali fotografije s porodicama i pisali duge emotivne poruke, Selimović je dugo razmišljao kako da opiše trenutak koji, priznaje, smatra najljepšim u životu.

„Želio sam svima objasniti koliko bi moj rahmetli otac volio da me vidi ovakvog kakav sam danas. I napisao sam: ‘ponosan na mene bi bio’. Mislim da je u toj rečenici sve stalo“, govori Selimović.

Dodaje da vjeruje kako je tom porukom ispričao vlastitu priču, ali i poslao poruku svima koji su odrastali bez roditelja – da se vrijedi boriti i da bi njihovi roditelji, gdje god bili, bili ponosni na njih.

- Služiti državi velika je čast

Nositi danas uniformu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, za Selimovića, kao Srebreničanina i pripadnika bošnjačkog naroda kojem je bio namijenjen nestanak, predstavlja ogromnu čast.

„Čast mi je služiti svojoj državi i nositi ovu uniformu. Ova uniforma je simbol odbrane. Stojim iza zakletve da ću braniti suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine i velika mi je čast biti pripadnik Oružanih snaga BiH“, ističe Selimović.

Osim kao vojnik, široj javnosti poznat je i kao vrhunski kick-bokser, s više od 20 godina aktivnog bavljenja ovim sportom. Njegov kvalitet potvrđuje i ugovor s Gloryjem, najvećom svjetskom kick-bokserskom organizacijom.

Vojsku i sport vidi kao neraskidivo povezane.

„Kick-boks mi je pomogao da mentalno ojačam i da se nosim sa svime što sam prošao. I u sportu i u vojsci učite kako da izdržite pritisak i ostanete jaki“, kaže Selimović i dodaje:

„Kick-boks vas uči da primite i najjače udarce, da ih izdržite i da nastavite dalje – jer samo tako možete izaći kao pobjednik.“

Upravo ovih dana priprema se i za prestižni Super Cup Kickboxing u njemačkom Darmstadtu, 14. februara, gdje će predvoditi bh. ekspediciju.

Na kraju, njegova poruka mladima jednostavna je i jasna:

„Nikada ne odustajte.“

„Sve što zacrtamo u glavi može se ostvariti. Ne postoji prepreka koja vas može zaustaviti ako ste odlučni. Pitanje je samo koliko ste jaki i spremni da koračate tim putem. A ključ svega je pobjednički mentalitet“, zaključuje Selimović.