Piše Sami A. Al-Arian

- Autor je profesor javnih poslova i direktor Centra za islam i globalna pitanja (CIGA) na Univerzitetu "Sabahattin Zaim" u Istanbulu.

ISTANBUL (AA) - Blokade počivaju na dva stuba, narativu i sili. Gotovo dvije decenije, cionistički režim održava pomorski obruč oko Gaze oslanjajući se na oba, priču da zatvaranje 2,3 miliona ljudi predstavlja "sigurnosnu mjeru" i ratne brodove koji toj priči daju "zube". Upravo u taj prostor uplovljava Globalna flota Sumud, ne kao mornarica, nego kao kontra-narativ s međunarodnim dometom, konvoj civilnog društva koji insistira da je genocid neprihvatljiv, da izgladnjivanje civilnog stanovništva nije politika nego zločin, i da more i dalje pripada svim slobodnim ljudima.

Konvoj je ove sedmice isplovio iz Barcelone, među putnicima su i ličnosti čije prisustvo privlači kamere i tjera vlade da obrate pažnju.

- Historija je važna -

Ovo nije prvi pokušaj da se probije gušeća opsada Gaze, uvedena 2007. godine. U augustu 2008. dva mala broda "Free Gaza" i "Liberty" probila su obruč i uplovila u Gazu, prvi takav dolazak nakon decenija, prkoseći izraelskoj politici. Taj uspjeh pokazao je da volja može nadjačati silu. Između 2008. i 2016. aktivisti su pokrenuli više od 30 plovidbi, mali broj stigao je do Gaze, ali je većina presretnuta.

Najpoznatiji napad dogodio se u maju 2010. kada su izraelske snage u međunarodnim vodama upale na brod Mavi Marmara, ubivši deset turskih aktivista. Ti zločini urezali su jednostavnu istinu, brodovi s civilima mogu biti napadnuti smrtonosnom silom čak i daleko od obale, bez obzira na međunarodno pravo.

Obrazac se nastavio: "Ženski brod za Gazu" (Zaytouna-Oliva) zaplijenjen je 2016, "Al-Awda" (Povratak) 2018, a i ovog ljeta izraelske snage su upale na brodove "Madleen" i "Handala". Ako su flotile čin solidarnosti i savjesti, odgovor je uvijek bio isti, oružani upad i represija, a opravdanje dolazi tek naknadno.

Može li flota Sumud biti drugačija? Možda, jer je i kontekst drugačiji. Svijet svjedoči katastrofalnoj genocidnoj kampanji i politici planskog izgladnjivanja u Gazi. Humanitarna provalija sada je široko priznata, ali međunarodna akcija kasni, ponajviše zbog američke podrške Izraelu. Milioni zahtijevaju kraj masovnih ubistava, ukidanje opsade, otvaranje koridora i zabranu gladi kao oružja.

Drugo, koalicija iza ove flotile šira je i globalnija nego 2010: gradske vlasti, sindikati, aktivisti, umjetnici, vjerske zajednice i mreže na društvenim medijima uključuju se na praktične načine, iznajmljivanjem, pridruživanjem, pratnjom i, što je ključno, korištenjem moći luka. U Genovi su, recimo, lučki radnici upozorili da će zaustaviti izvoz u Izrael ako konvoj bude napadnut. To nije simbolika, to je radnička moć, a moć mijenja politiku.

Treće, medijski nesrazmjer se smanjuje. U 2010. svijet je za napad saznao tek poslije. U 2025. uz live prijenose, satelitske praćenje i međunarodne posade, nestanci su teže prikriveni. Kada civilne flotile postanu plutajući medijski centri, cijena presretanja raste. Čak i mainstream agencije sada Sumud nazivaju najvećim pokušajem dostave pomoći morem od početka opsade.

Šta bi vlade trebale učiniti? Prvo, zaštititi koridor. Države s mornaričkim kapacitetima trebaju jasno reći da će ometanje humanitarnih konvoja u međunarodnim vodama izazvati posljedice, kontrole u lukama, obustavu izvoza oružja, ciljane sankcije, pa i mornaričku pratnju radi zaštite civila.

Drugo, imenovati politiku. Parlamenti trebaju usvojiti zaključke da politika gladi i trajne opsade predstavljaju kolektivno kažnjavanje i ratne zločine.

Treće, osigurati višestruke puteve. Podržati paralelne koridore, morem, kopnom preko Rafaha i zračnim putem. Svi trebaju biti aktivirani istovremeno kako nijedna država ne bi mogla sama blokirati volju svijeta.

A civilno društvo? Brzo se mogu poduzeti četiri koraka, zahtijevati zaštitu flotile, upariti svaki brod s pokretima sindikata, vjerskih i građanskih grupa spremnih blokirati izraelsku robu ako konvoj bude napadnut, organizirati kontinuirane proteste ispred izraelskih ambasada te osigurati pravne posmatrače i timove za real-time dokumentaciju na brodovima. Ako Izrael eskalira, civilno društvo treba uzvratiti dodatnim pritiskom.

A šta je s Turskom? Ankara ovdje ima posebnu ulogu. Mnogi ubijeni na "Mavi Marmari" bili su Turci, a operator IHH je iz Turske. Istočni Mediteran direktno se tiče Turske. To naslijeđe podsjeća na potrebu za jačim međunarodnim mehanizmima, zaštitom učesnika, saradnjom s obalnim državama, uspostavom humanitarnog pomorskog koridora pod mandatom UN-a i sprečavanjem novih tragedija.

Na kraju, "sumud", ili "otpornost", riječ je koja je postala flota, istrajnost koja odaje počast ljudskom duhu koji ne samo da želi preživjeti nego i slaviti život i ljudsku odlučnost. Ona ne rješava u potpunosti tragediju u Gazi, ali insistira da savjest i solidarnost zahtijevaju djelovanje. Pravo na hranu, vodu, lijekove, život i slobodu ne može se prepustiti trgovini. Posljednji put, svijet je okrenuo glavu dok su ljudi umirali na palubi u međunarodnim vodama. Ovaj put horizont je pun kamera i građana koji su naučili da neutralnost pred genocidom i glađu nije neutralnost, nego saučesništvo.

Izbor pred vladama je jasan: zaštititi ono što je ostalo od čovječnosti i poretka ili objasniti vlastitim narodima zašto ste pustili da potone.