INTERVJU – Palestinska režiserka Areeb Zuaiter: Lišeni smo života u vlastitoj zemlji

Rad Areeb Zuaiter oduvijek je kružio oko pitanja identiteta i sjećanja, ali njen najnoviji film poseže za nečim dubljim, osjećajem pripadanja mjestu koje ne možeš slobodno dotaći.

Za palestinsku režiserku, ta kontradikcija, ukorijenjena, uprkos egzilu; povezana, a ipak odsječena, ne određuje samo njen život, već i živote miliona njenih sunarodnjaka.

“Mi smo narod koji pripada ovom komadu zemlje, ali nam je uskraćeno da u njoj živimo“, rekla je Zuaiter za Anadolu, opisujući kako su Palestinci vezani za svoju domovinu čak i dok ih izraelski ratovi i okupacija tjeraju daleko od nje.

“Bez obzira gdje boravimo, uskraćen nam je prirodan život u našoj vlastitoj zemlji“, rekla je.

Učestvovala je na 13. Bosphorus Film Festival u Istanbulu, sa posebnom selekcijom palestinskog filma koja je istaknula ostvarenja što se bave sjećanjem, čežnjom, brisanjem i otpornošću.

Među njima je bio i Zuaiterin novi dokumentarac “Yalla Parkour“, duboko lično putovanje oblikovano njenim dječijim uspomenama na Gazu i neočekivanim srodstvom koje je formirala s mladim parkour sportistima iz enklave.

– Mi cijenimo naš identitet kao Palestinci –

“Yalla Parkour “ se odvija kroz poglavlja koja odjekuju slojevitim palestinskim iskustvom, rascjepkanim geografijama, prekinutim djetinjstvima i stalnim pregovaranjem o identitetu preko granica.

Zuaiter, koja sada živi u SAD-u, rekla je da film ispituje šta pripadnost znači za Palestince koji žive i unutar i izvan Gaze, ispreplićući privatna sjećanja i kolektivni egzil.

“Sveobuhvatna tema filma je pripadnost. Voljela bih da ljudi shvate da mi cijenimo naš identitet kao Palestinci, iako dolazimo iz različitih mjesta u Palestini“, rekla je.

Njena vlastita priča počinje formalnim susretom iz djetinjstva, posjetom Gazi u četvrtoj godini, kada je prvi put vidjela Mediteran i gledala kako se osmijeh njene majke širi dok je vjetar s mora zapljuskivao plažu.

Taj trenutak ostao je s njom. Godinama kasnije, naišla je na snimke mladih muškaraca u Gazi kako vježbaju parkour na plaži, kako skaču i trče u pozadini dima i dalekih eksplozija izraelskih bombi.

Kontrast je bio upečatljiv. Njihova radost ostajala je nepokolebljiva, čak i dok se svijet oko njih tresao.

Potaknuta tim slikama, Zuaiter je stupila u kontakt s Ahmedom, jednim od sportista. Njihovi razgovori postali su okosnica filma koji prati razorene pejzaže Gaze, istovremeno uzdižući kreativnost i hrabrost njene omladine.

– Gaza je groblje, koncentracioni logor –

Kroz rad s Ahmedom i njegovim timom, Zuaiter je nastojala uhvatiti prizore svakodnevne istrajnosti, djecu koja preskaču betonske blokove u parku, tinejdžere koji trče kroz razorene ulice, more koje svjetluca dok dronovi zuje iznad.

“Djeca rade parkour usred parka, oni uživaju uprkos tome što se izraelska bombardovanja dešavaju u pozadini“, rekla je.

Taj trenutak, objasnila je, postao je iskra za čitav projekat, svjedočanstvo nepokolebljivog duha koji vidi u svom narodu.

Ali snimati živost Gaze značilo je suočiti se s njenom traumom. Dok je Izrael vodio svoj genocidni rat, produkcijski tim pretrpio je razorne gubitke.

“Bilo je jako teško vrijeme tokom snimanja filma, a to je kada se desio 7. oktobar… Počeli smo gubiti članove ekipe, počeli smo gubiti parkour igrače. Mislili smo da ne možemo biti odvojeni od onoga što se dešava. Moramo to adresirati“, rekla je.

Narativ filma razvijao se paralelno s nadolazećim užasima. Ono što je počelo kao meditacija o sjećanju i pokretu, pretvorilo se u hitnu dokumentaciju preživljavanja.

“Kinematografija, a posebno dokumentarni filmovi, imaju dug životni vijek“, rekla je Zuaiter.

Za nju je očuvanje malih, intimnih istina o Gazi, osmijeha, skoka, daha slanog zraka, politički čin.

“Gaza je nekad bila otvoreni zatvor. Sada je groblje. To je koncentracioni logor“, rekla je.

“Moja majka je znala biti vrlo emotivna kad god bi se nešto desilo u Gazi. Pa sam pomislila da bi film mogao biti i pismo mojoj mami“, zaključila je.