– Kemal Zorlak

Sjećate li se lika Nermina Divovića? Sigurno vam je u pamćenju ostao urezan dječak sa crno-bijelih fotografija iz opkoljenog Sarajeva. Sa prodornim i ozbiljnim pogledom, gotovo prkosnim, kakav rijetko možete vidjeti kod dječaka od sedam godina. Kao da je nosio godine koje, nažalost, nikad nije stigao živjeti.

Ipak, iza odvažnog stava malog “odraslog čovjeka“, izranjalo je lice koje je zračilo nekom posebnom i urođenom slatkoćom, piše Anadolu.

Nerminovo djetinjstvo stalo je u svega sedam godina i četiri dana. Toliko je prošlo od trenutka kada je prvi put udahnuo sarajevski vazduh do posljednjeg koraka koji je kobnog novembarskog dana 1994. napravio na sarajevskom asfaltu.

Nermin je ubijen snajperskim hicem sa položaja Vojske Republike Srpske, iz pravca okupiranog naselja Grbavica.

View this post on Instagram

A post shared by Anadolu BHSC (@agencijaanadolija)

Bio je s majkom Dženanom i sestrom Dženitom u današnjoj ulici Zmaja od Bosne - u ratu poznatom kao Aleja snajpera - na prelazu između Zemaljskog muzeja i Filozofskog fakulteta, kad je ubijen snajperskim metkom.

Hitac ispaljen iz naselja Grbavica, sa zgrade poznate kao “Metalka”, udaljene nekoliko stotina metara, ranio je u stomak majku Dženanu, prošao kroz njeno tijelo i pogodio Nermina u sljepoočnicu, usmrtivši ga na mjestu. Isti metak ubio je i Dženaninu još nerođenu bebu.

- Majčina "glasna" šutnja -

U pratnji Dženane Sokolović stižemo na mjesto gdje je posljednji put vidjela sina Nermina. Ovih dana navršila se 31 godina od monstruoznog ubistva dječaka, koji je među više od 1.600 djece ubijene tokom opsade Sarajeva.

Nakon što je proučila Fatihu ispred spomen-obilježja, Dženana šuti. Pogled joj povremeno odluta do spomen-obilježja na kojem je isklesano Nerminovo ime. Njena šutnja govori više od bilo kakve riječi.

„Samo ja znam kako mi je kad ovuda prođem“, reći će nam kasnije Dženana, potvrđujući ogromnu bol koju duboko u sebi nosi.

Na njenom licu teško da možete vidjeti osmijeh. Primjetna je samo jedna izrazito duboka crta tuge. Vrijeme koje je proteklo nije uspjelo ni malo ublažiti njenu bol.

Tokom opsade Sarajeva (1992-1995) stanovala je na Bistriku, u starom dijelu grada, a tog 18. novembra s djecom se vraćala od svekrve, iz sarajevskog naselja Hrasno, gdje su neko vrijeme bili povodom Nerminovog rođendana.

“To je bilo ono prvo primirje, i hajde da proslavimo rođendan, on je rođen 14. novembra, bili smo kod svekrve. Krenuli smo kući, sve je bilo normalno”, prisjeća se.

Kada su došli do Zemaljskog muzeja i trebali preći ulicu Franje Račkog, između Muzeja i Filozofskog fakulteta, čuo se pucanj.

“Odjednom je zapucalo, kćerka je potrčala. On (Nermin), pošto sam u naramku nosila drva, nisam ga mogla držati za ruku, držao se za moju torbu. Ja nisam osjetila da sam pogođena, nisam ništa osjetila. Samo su prišli 'unproforci'. Ubrzo je došla i hitna. Ja sam već počela da gubim svijest. Mali je ostao tamo da leži”, priča Sokolović.

Kaže kako je Nermin kod kuće imao dva zeca, znao je kradom nekad nestati, prikupljati im trave.

“Meni to prolazi kroz glavu, kako mu je otac rahmetli govorio, jer je imao običaj otići nakupiti zecu trave i to bi radio kradom. I meni je, kako on tamo leži, to prošlo kroz glavu”, priča Sokolović, koja je ubrzo prebačena u bolnicu, ne znajući šta se desilo s Nerminom.

Nerminov otac je u to vrijeme bio na planini Treskavici.

“Kako su njemu (mužu) javili, ko mu je javio, on je došao predveče, ja sam bila u bolnici. Pitam ga, šta je bilo. Kaže ‘malo je u ruku povrijeđen, ovdje je kod tebe blizu’. A, on (Nermin) je tad već bio u mrtvačnici”, kaže Sokolović.

“Ja sam više puta pitala gdje je Nermin, govorili su mi samo da je u bolnici.”

O sudbini sina saznala je tek nakon dva dana, kada je već klanjana dženaza i obavljen ukop.

- Fotografije koje su obišle svijet -

Trenutak dok mali Nermin leži mrtav u lokvi krvi zabilježio je španski fotoreporter Associated Pressa Enric Marti. Prizor od kojeg se naprosto ledi krv u žilama obišao je tada cijeli svijet i ostat će upamćen kao jedan od najmonstruoznijih zločina nad civilima opkoljenog Sarajeva.

Po izlasku iz bolnice, koju je napustila na vlastitu odgovornost, majka Dženana kaže da je dugo primala injekcije za smirenje, jer je bila veoma loše.

Na pitanje kako kao majka ubijenog djeteta podnosi vijesti o “vikend snajperistima”, koji su početkom 1990-ih plaćali velike svote novca kako bi došli u opkoljeno Sarajevo i sa brda iznad grada snajperom ubijali civile, Sokolović odgovara:

“Nikako. Bože sačuvaj. Kad sam čula za to… Ja zaista nemam riječi. Ja bih ih mogla ubiti golim rukama. Kako god su moje dijete ubili, ja bih njih, vjerujte, golim rukama. Zamislite, da se tako iživljavaju nad ljudima.”

Sokolović ističe i kako od ovih istraga, kao ni od države BiH, nema prevelikih očekivanja.

“Nemam nikakva očekivanja, vjeruj da ništa ne očekujem. Ništa me od ove države ne može iznenaditi. Koliko je vremena prošlo od kako je moj mali poginuo, nikad niko nije došao ni da upita kako sam. Šta da vam kažem? Sutra bi te gledalo da umreš od gladi, ne bi ti dalo.”

- Svjedočila pred Haškim tribunalom -

Dženana Sokolović je u godinama nakon rata svjedočila u Haškom tribunalu. Kaže kako je to uradila zbog sebe, svog djeteta i zbog istine.

Svedočila je dva puta, u procesima vođenim protiv dva generala Vojske Republike Srpske, Stanislava Galića i Dragomira Miloševića.

Stanislava Galića Haški sud je zbog kršenja zakona i običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti, te kampanje granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civilnog stanovništva Sarajeva, osudio na doživotni zatvor. Dragomir Milošević osuđen je na 29 godina zatvora.

Nijedna individualna optužnica protiv snajperista nije podignuta ni pred Sudom u Hagu, niti pred pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini.

- Nerminov mezar -

Nakon obavljenog razgovora kod spomen-obilježja njenom ubijenom sinu, s Dženanom smo obišli i Nerminov mezar, na sarajevskom mezarju Humka.

Dženanu Sokolović je nakon rata pratio dug i težak egzistencijalni period, ali je uz pomoć dobrih ljudi i humanitarne organizacije “Pomozi.ba” dobila kuću. Sudbina je htjela da se njen novi dom nalazi u blizini mezarja Humka, i da, praktično, s prozora vidi mjesto na kojem počiva njen sin.

Nakon rata Dženana je rodila još dvojicu sinova, mlađem je dala ime Nermin.​​​​​​​