SARAJEVO
Faruk Vele
Tačno dvije decenije od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, čuveni ratni igmanski put i danas izgleda jednako dramatično kao u periodu od 1992. do 1995. godine kada je Sarajevo, kako će vam odmah reći svi ratnici Armije BiH iz ovog kraja, bukvalno "disalo" zahvaljujući ovim prašnjavim, izrupanim i krivudavim planinskim stazama.
Preko Igmana je tokom rata prelazio put spasa. Kako svjedoče sarajevski borci, ta planina je bila jedina kapija opkoljenog Sarajeva. Ona je, također, bila jedini spas za više od 70.000 izbjeglica iz istočne Bosne, pa čak i bosanske Krajine.
Koliko je važan svjedoči i činjenica da je ovom ratnom putu uvodni dio svoje knjige „Završiti rat“ posvetio i tvorac Dejtonskog sporazuma Richard Holbrooke.
"Put od planine Igman prema Sarajevu često je opisivan kao najopasniji u Evropi. Dijelove puta, usku, krivudavu kaljavu stazu koju su ranije koristili seljaci i pastiri, kontrolirali su srpski mitraljesci koji su redovno pucali na vozila Ujedinjenih naroda (UN) koja su pokušavala stići do bosanskog glavnog grada", pisao je Holbrooke.
On je naveo da je put bio toliko opasan da mu je današnji švedski ministar vanjskih poslova, a tada glavni evropski pregovarač Carl Bildt "posebno naglasio da ne koristi igmanski put", jer je nešto ranije i sam bio pogođen prilikom prelaska srpske teritorije.
Dvije decenije nakon najdramatičnijih događaja u historiji bošnjačkog naroda, ekipa agencije Anadolija (AA) ponovo je prošla igmanskim putem.
Od sarajevskog naselja Hrasnica, put ulicom Igmanska cesta, gdje se tokom rata nalazio i policijski punkt, vodi uz strmu, izrupanu stazu obraslu drvećem i šibljem.
Dok poskakujemo u vozilu, naši domaćini, bivši borci 104. motorizovane brigade, poznatije kao Hrasnička brigada, pjevaju pjesmu "Bosno moja, divna mila".
"Sada je dobro. U ratu ovdje nije bilo drveća i žbunova. Agresorski vojnici su ih uništavali topovima, takozvanim Pragama. Očiju nisi mogao otvoriti! Ljudi su se dovijali na razne načine. Pravili su tarabe. Put su zaklanjali čak i ćilimima kako nas agresorski vojnici ne bi vidjeli", sjeća se jedan od boraca 104. motorizovane brigade.
Mnogi su na Igmanu ostavili svoje živote pokušavajući pomoći građanima BiH. Na dijelu puta odakle se pruža pogled na Hrasnicu i Ilidžu, nalaze se spomen- ploče dvojice francuskih vojnika koji su poginuli "u misiji mira". Tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac izjavio je nakon njihove pogibije da "francuske snage u BiH neće popustiti pred srpskim vojnim pritiskom i da će na napade bosanskih Srba odgovoriti gađanjem njihovih ciljeva".
Nešto dalje 19. augusta 1995. godine, također, su stradali i članovi američke delegacije Joseph Kruzel, Robert Freiser i Samuel Nelson Drew, te francuski vojnik Stephan Reault koji je vozio transporter.
Nakon što smo prošli tačno dvanaest kilometara veoma teškog puta, stižemo do Malog Polja na Igmanu. Otud je igmanski put vodio prema selu Lokve, a i dalje prema Pazariću, Tarčinu i "ostatku slobodne teritorije", kako se tokom agresije nazivao dio BiH pod kontrolom Armije BiH.
Ljudi koji su imali priliku proći igmanski "put smrti" kažu da su se dolaskom na slobodnu teritoriju osjećali kao ponovo rođeni.
Na Igmanu se nalazi i prelijepa ratna džamija. Ona predstavlja autentični spomenik kulture, koji je izgrađen u vremenu agresije na BiH i zločinačkog rušenja vjerskih objekata Islamske zajednice u BiH. Bošnjaci, pripadnici jedinica Armije RBiH koje su pokrivale igmansko ratište, iskazali su potrebu za prostorom u kojem će obavljati svoje vjerske dužnosti. Tako se, prema nacrtu Osmana Smječanina, rodila ideja da se na raskrsnici puteva Kabalovo-Hrasnički stan izgradi džamija.
"Igmanska ratna džamija svojevrstan je biljeg i simbol ustrajnosti bošnjačkog naroda u svojoj vjeri i kulturi. Izgrađena je onda kada su sve druge rušene i spaljivane. U napadima agresorskih jedinica tokom juna i jula 1993. godine porušeni su i spaljeni svi objekti na Bjelašnici i Igmanu", navode u Fondu Kantona Sarajevo za zaštitu i održavanje grobalja šehida i poginulih boraca, memorijalnih centara i spomen obilježja žrtava genocida.
Danas ovaj lokalitet pohode brojni planinari i izletnici. Zatekli smo ih pored džamije, koja je za vjernike otvorena tokom cijelog dana.
Nedaleko od nje nalaze se i ostatci ratne bolnice na Igmanu koja je, kao i džamija, bila izgrađena od drveta. Nažalost, danas samo ostatci starih trupaca svjedoče o mjestu gdje je spašeno na desetine života boraca Armije BiH.
Direktor Kantonalnog javnog preduzeća (KJP) „Sarajevo-šume“ Zejnil Berilo slaže se da je to nedopustivo. Kako je izjavio za AA, došao je na ideju kako da igmanski simboli ne padnu u zaborav.
"Imamo namjeru da u skorije vrijeme uredimo i asfaltiramo puteve od Hrasnice prema Malom Polju, Lokvama i Tarčinu, to jeste nekadašnje slobodne teritorije. Također, asfaltirat ćemo i puteve prema Hrasničkom stanu i drugim bitnim lokalitetima na Igmanu. Tako želimo ostaviti trajno sjećanje na ove lokalitete", kazao je Berilo.
Planina Igman predstavlja jedinstveno mjesto, svojevrsni simbol odbrane BiH od agresije. Bosanski heroji i danas ističu da je Igman bio ključan za opstanak Sarajeva i BiH.
U svemu tome, posebno mjesto zauzima put koji se nalazi na njemu. Nije bez razloga, kako je u svojoj knjizi "Ne pucaj" zapisao general Armije BiH Jovan Divjak, Ratko Mladić, kojem se danas u Haškom tribunalu sudi za genocid, putem radio-veze toliko puta naređivao da se "presječe igmanski put i spriječi snabdijevanje Armije RBiH u podnožju Igmana".
Na internet stranici Anadolu Agency (AA) objavljen je samo dio sadržaja vijesti koje su putem našeg Sistema protoka vijesti (HAS) dostupne korisnicima. Molimo da nas kontaktirate za pretplatu.
