ANALIZA - Završni čin "vakcinskih ratova": Strategije globalnih i rastućih sila

Piše: Sadik Unay

Autor je profesor ekonomije na Univerzitetu u Istanbulu, u Turskoj

ISTANBUL (AA) - U članku pod naslovom "Posthegemonijski svjetski i vakcinalni ratovi" [1] koji smo u avgustu prošle godine napisali za Anadolu Agency (AA), ukazali smo na to kako je pandemija COVID-19 produbila dinamiku nestabilnosti u multipolarnom globalnom sistemu. Istakli smo da su na ovu prijetnju javnom zdravstvu, koja se pojavila u periodu razrjeđivanja atmosfere međunarodne koordinacije i slabljenja multilateralnih institucionalnih struktura, vlade odgovorile masovnom mobilizacijom i na pomolu su bili znaci rata za pristup vakcinama, koje imaju ključnu ulogu u borbi protiv pandemije. Takođe smo izrazili mišljenje da je u toku globalna konkurencija, jer će vakcine koje će se razvijati protiv bolesti COVID-19 i njenih varijanti dati superiornost na globalnom tržištu biotehnologije i politički prestiž, posebno rastućim silama. Istakli smo da će proizvodnja i distribucija vakcina biti nova fronta u borbi za hegemoniju između globalnih i novih sila u usponu, a koja već bjesni u valutnim, trgovinskim, kao i svemirskim i tehnološkim ratovima.

U šest mjeseci, kao rezultat zajedničkih napora multinacionalnih farmaceutskih kompanija, tijela javnih vlasti kao i istraživačkih institucija, studije razvoja vakcina napredovale su brže nego ikad prije. Različite vrste vakcina koje su proizvele razne kompanije prošle su faze razvoja i masovnih ispitivanja, ubrzano su licencirane te stavljene na raspolaganje komercijalnim tržištima za javnu upotrebu. Međutim, u ovakvom okruženju, izbili su "vakcinski ratovi", odnosno borba za kontrolu globalne proizvodnje i mehanizme distribucije vakcina, koji mogu napredovati samo određenom brzinom, kao i kojim će zemljama i segmentima društva biti dat prioritet u vakcinaciji. Danas, svi glavni igrači na globalnom tržištu vakcina nastoje ubrzati kampanje masovne imunizacije najučinkovitijim korištenjem svojih biomedicinskih proizvodnih kapaciteta, potičući saradnju između multinacionalnih farmaceutskih kompanija. Međutim, kako utrka s vremenom nastavlja ublažavati učinke pandemije, sve je veći trend da određene zemlje i regionalni blokovi zadržavaju potencijal proizvodnje vakcina u svojim geografskim granicama, prvenstveno za svoje građane.

- "Vakcinski ratovi" stopama globalne raspodjele dohotka -

Kada se pritisak globalne potražnje za vakcinom počne akumulirati na zemlje u kojima se nalaze postrojenja za proizvodnju i postane nepremostiv, vjerovatno ćemo se susresti sa sljedećim scenarijem: uvođenjem međunarodnih ograničenja na izvoz vakcina ili, čak, zabranom davanja prioriteta domaćoj populaciji kada je u pitanju snabdijevanje vakcinom. Činjenica da je globalna industrija vakcina skoncentrisana u rukama određenih zemalja u kojima se nalaze biomedicinska postrojenja i koje ne pokazuju geografsko širenje ka postfordizmu u svjetskoj ekonomiji, daje prikladnu osnovu za takve zaštitne reflekse. Ograničenja izvoza od strane država ili regionalnih blokova, poput Evropske unije (EU), u kojima se nalaze proizvođači, mogu izazvati ozbiljne izazove u globalnom lancu opskrbe vakcinama. Osim toga, ukoliko trgovinski rat nastavi eskalirati, međunarodna ograničenja mogu se nametnuti sirovinama koje se intenzivno koriste u proizvodnji vakcina, ali su dostupne samo u nekolicini zemalja. U tom kontekstu, žestoka konkurencija između nacionalnih vlada za pristup medicinskim potrepštinama - kao što su maske, zaštitna odjeća i respiratori u prvom valu pandemije - može biti sugestivna u pogledu budućih problema s kojima se mogu suočiti. Glavni strukturni problem koji može kratkoročno pokrenuti "vakcinski ratni program" je taj što je ukupan kapacitet proizvodnje vakcina u svijetu dovoljan da zaštiti samo polovinu globalne populacije u 2021. ili, čak, do 2022. godine. Takođe, mogućnost pristupa vakcinaciji u industrijskim zemljama Zemljine sjeverne hemisfere i malog broja sila u usponu prisiljava "vakcinske ratove" da prate tragove globalne raspodjele dohotka. Iako zemlje s visokim dohotkom, koje su zatražile lavovski udio i u proizvodnji i u ponudi na globalnom tržištu vakcina, pokušavaju vakcinisati cijelu populaciju kupujući većinu svojih proizvodnih kapaciteta unaprijed, pa čak stvaraju zalihe, one također pokreću nove valove protekcionizma.

Među zemljama u razvoju s velikim brojem stanovnika, osim sila u usponu poput Rusije, Kine i Indije, poznato je da ne postoje akteri s potencijalom za razvoj vakcina i masovnu proizvodnju. U ovom slučaju, mnoge zemlje u razvoju moraju čekati da međunarodne humanitarne organizacije djeluju kroz Globalni program za pristup vakcinama protiv COVID-19 (COVAX) kada je u pitanju opskrba. COVAX, koji ima za cilj isporuku dvije milijarde doza vakcina zemljama u razvoju 2021. godine putem kupovine i bespovratnih sredstava, napreduje prilično sporo, jer je zasjenjen geopolitičkom zabrinutošću i političkom konkurencijom. Vrlo je malo vjerovatno da će vakcine koje proizvode multinacionalne korporacije sa sjedištem u SAD-u i Evropi prodrijeti u Rusiju i Kinu, kao i na nacionalna tržišta koja su pod uticajem te dvije zemlje, ili da će ruske i kineske vakcine naći pristup zapadnim tržištima.

Stoga, pored neravnoteže ponude i potražnje, ozbiljna geopolitička zabrinutost dovodi i do toga da globalno tržište vakcina postaje jako iskrivljena struktura. Vidljivo je da pokušaji uspostavljanja kontrole i monopolizacije nad proizvodnim potencijalima međunarodnih proizvođača u ovoj iskrivljenoj strukturi tržišta takođe izazivaju ozbiljne sukobe između industrijalizovanih zemalja. Eskalacija spora oko opskrbe vakcinama između EU-a i AstraZenece posljednjih sedmica do mjere da se prijeti zabranom izvoza doza proizvedenih u EU-u van bloka je najsvježiji primjer toga.

- Od "vakcinske diplomatije" do "siledžijstva" –

Protekcionistički ispadi Evropske komisije koji su pokrenuli "vakcinske ratove" manifestacija su očite činjenice da su evropske zemlje, uključujući Njemačku, u kojoj je razvijena vakcina Pfizer-BioNTech, zaostajale u globalnoj utrci vakcinisanja. Evropska komisija odlučila je upravljati procesima kupovine vakcina u zemljama EU-a iz jedinstvenog centra u okviru regionalne solidarnosti i finansijske racionalnosti, koji ne uzima u obzir protekcionističke reflekse koji se javljaju u doba pandemije. Ovaj pristup, koji sprečava vlade da samostalno sklapaju sporazume s proizvođačima vakcina, zasnovan je na razumijevanju da se mogu postići bolje cijene za jedinstveno tržište EU-a od skoro 450 miliona ljudi. Istovremeno, u nadi da će dati simboličnu poruku solidarnosti između moćnih grupa zemalja EU-a i onih perifernih s niskim prihodima, pokušao se izgraditi sistem u kojem će zemlje istovremeno dobiti vakcine i početi administrirati ih svojoj populaciji. Stvari su se zakomplikovale kada je nepraktična birokratija EU-a, nadajući se da će još puno komercijalnih vakcina doći na tržište i da neće biti globalnih problema s opskrbom, zakasnila s donošenjem zajedničkih odluka i bavljenjem međunarodnim farmaceutskim kompanijama.

Američka vlada, koja skoro svu proizvodnju vakcine Moderna dodjeljuje svojoj populaciji, također je u julu prošle godine postigla sporazum s kompanijom Pfizer-BioNTech o 600 miliona doza vakcina tog proizvođača. Vlade EU-a, koje su predviđale da neće biti problema u proizvodnji vakcina, čekale su do novembra prošle godine da naruče 300 miliona doza. Međutim, kada je došlo do poteškoća u lancu opskrbe u proizvodnim pogonima u Belgiji - gdje se također proizvode vakcine AstraZeneca i Pfizer-BioNTech – bilo je ozbiljnih kašnjenja u programu vakcinisanja, politički pritisak je porastao, a regionalnom planu solidarnosti EU-a došao je kraj. Njemačka, zemlja u kojoj je razvijena vakcina Pfizer-BioNTech, ali i države poput Francuske, Danske i Mađarske, koje su se suočile s izazovima pri dobivanju dovoljnih količina, pokrenule su inicijative za kupovinu vakcina. Proces koji je nastavljen eskalacijom tenzija među partnerima iz EU-a i upotrebom oštre političke retorike poput prelaska sa "vakcinske diplomatije" na "siledžijstvo", pokrenut je nakon smanjenja isporuke Pfizer i AstraZeneca vakcina i problema s opskrbom u njihovim belgijskim pogonima.

Iako je AstraZeneca, najveći dobavljač vakcina u Velikoj Britaniji, saopštila da je britanska vlada koja je tri mjeseca ranije sklopila ugovor o otkupu, prioritet isporuke, čelnici EU-a željeli su da kompanija eliminiše smetnje tako što će usmjeriti proizvodnju u svojim pogonima u Velikoj Britaniji u Evropu. Britanska vlada, kojoj je period nakon Brexita podigao samopouzdanje, nije dopustila takvu promjenu, navodeći da njeni građani imaju prioritet kada je u pitanju pristup vakcinama. Evropska komisija, koja je zaprijetila izvoznim ograničenjima za sve vakcine proizvedene u Evropi, pokušala je nagovoriti britansku vladu da odustane od dijelova kvote AstraZeneca u zamjenu za vakcine Pfizer-BioNTech proizvedenih u Belgiji. Čak i ako se vratimo korak unazad od ove prijetnje koja uzrokuje napetost u odnosima EU-a i Velike Britanije, vršenje "vakcinske diplomatije" uz međusobne prijetnje i vulgarne taktike protekcionizma, umjesto profinjenih metoda, može potencijalno otvoriti Pandorinu kutiju i izazvati globalnu eskalaciju "vakcinskih ratova".

- Globalne nepravde se produbljuju -

S druge strane, sile u usponu, kao što su Kina, Rusija i Indija, koje su implementirale različite oblike državnog kapitalizma, takođe vide agendu globalnih "vakcinskih ratova" kao važnu priliku da povećaju svoj politički i diplomatski uticaj u međunarodnom sistemu. Dok su glavni igrači "vakcinskih ratova" u zapadnom svijetu bile multinacionalne farmaceutske kompanije i javni akteri koji su pokušavali pronaći način da se nose s njima, politička vodstva igrala su aktivniju ulogu vodilja na strani sila u usponu. U tom kontekstu, imenovanje vakcine Sputnik, koju je najavio ruski predsjednik Vladimir Putin u vrlo ranom periodu i prije nego što su završena osnovna klinička ispitivanja i praksa licenciranja, otkrilo je da se ovo tretiralo kao pitanje nacionalne časti, baš kao i svemirski ratovi. Iako je vakcina Sputnik V proizvedena preskakanjem standardnih kliničkih postupaka u globalnoj industriji i ubrzavanjem ispitivanja na ljudima, u najnovijim akademskim studijama utvrđeno je da je njena efikasnost visoka. U tom kontekstu, Putin, koji je pokazao moć nad vakcinama, kao i vlade zemalja poput Irana i Argentine, koje su usko povezane s Moskvom te su dopustile davanje vakcine prije nego što se dokaže njena efikasnost, doživjeli su olakšanje. Argentina, koja je učestvovala u kliničkim ispitivanjima vakcine Pfizer-BioNTech, dala je prednost vakcini Sputnik V i uspješno se uhvatila u koštac s pandemijom, što je Rusija doživjela kao uspjeh svoje javne diplomatije. S druge strane, mnoge vlade,koje imaju bliske političke i ekonomske odnose s Kinom te su privukle značajna strana ulaganja kapitala u okviru inicijative "Pojas i put", preferirale su kineske vakcine Sinopharm i Sinovac.

Mnoge države Južne Azije odlučile su se za saradnju s Indijom, koja se istakla kao važan igrač u globalnim "vakcinskim ratovima". Indija, koja se u mnogim područjima pokušava politički i ekonomski nadmetati, ističe se kao važan igrač koji proizvodi gotovo polovinu vakcina u svijetu sa svojom ozbiljnom infrastrukturom biomedicinske industrije u pandemijskom okruženju. Indija je stekla značajnu prednost s jedne strane proizvodnjom AstraZenece, a s druge strane opskrbljujući globalno tržište vakcinom Covaxin koju je razvila ubrzanim postupcima baš poput ruskog Sputnika V. Osim toga, javna diplomatija Modijeve administracije je donirajući milione doza Covaxina susjednim zemljama, poput Bangladeša, Mjanmara, Nepala i Butana, bila važna u povećanju regionalne geopolitičke efikasnosti i sticanja međunarodne reputacije. Indijska vlada je na "vakcinski rat" gledala kao na priliku da se ojača međunarodna reputacija protiv Kine, s kojom su odnosi napeti već duže vrijeme.

Globalni "vakcinski ratovi" već su počeli stvarati jaz između zemalja koje proizvode vakcine i zemalja koje ih ne proizvode; zemlje imaju mogućnosti za kupovinu vakcina za cijelu svoju populaciju i zemlje koje to nemaju; zemlje koje mogu uticati na multinacionalne kompanije i one koje ne mogu; zemlje koje zahvaljujući svojim geopolitičkim vezama mogu i ne mogu doći do zaliha vakcina. Usmjeravanje proizvodnog potencijala globalnog tržišta vakcina prema zemljama sjeverne hemisfere, s obzirom na valove neoprotekcionizma, stoji pred nama kao faktor rizika koji može produbiti globalne nepravde i nejednakosti i povećati ljudsku i ekonomsku štetu produžavanjem pandemije.

(Ovaj članak izvorno je objavljen na turskom jeziku pod naslovom: "Aşı savaşlarında son perde: Küresel ve yükselen güç stratejileri". Na engleski jezik prevela Aysenur Albayrak)

*Mišljenja izražena u ovom članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).