SARAJEVO
Ivana Despotović
Marija Bešker, časna i medicinska sestra, zavjetovala se Bogu na vjernost, celibat i poslušnost, a u svojoj profesiji na pomoć nemoćnim i bolesnim.
Ekipa agencije Anadolija posjetila je sestru Bešker, koja od 1986. godine radi kao medicinska sestra na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.
„Kad sam odlučila postati časna sestra, onda nam se nudilo da budemo vjeroučiteljice, medicinske sestre, liječnice. Najviše mi se sviđalo biti medicinska sestra. Osjećala sam se da će me to zvanje ispuniti, tim radom i poslom, pomaganjem ljudima, da ću biti zadovoljna. I jesam“, ispričala je Bešker.
Pedesetsedmogodišnja Bešker u samostan je došla sa 14 godina, odakle je otišla u srednju medicinsku školu u Zagreb. Nakon prvih pet godina od zavjetovanja, pojasnila je, sestre odlučuju da li će se vječno zavjetovati, ili pak napustiti samostan i vratiti se civilnom životu.
„Tokom tih pet godina radila sam po franjevačkim samostanima sa starcima, njegovala ih. Nakon pet godina, vječno sam se zavjetovala da ću ostati časna sestra. Tada mi je ponuđeno da se zaposlim u bolnici u Dubrovniku, Mostaru ili Sarajevu. Ja sam izabrala Sarajevo“, kazala je Bešker.
Danas je glavna sestra četvrtog odjeljenja Klinike za traumatologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. No, kaže, bila je sretna i kada se tek zaposlila kao medicinska sestra.
„Počela sam na Traumatologiji. Kad sam išla u srednju medicinsku školu u Zagrebu, isto sam imala praksu na Traumatologiji. To mi je bilo s jedne strane strašno, ali kad sam došla ovdje i tražila posao, rado sam prihvatila Traumatologiju. Rekli su mi da je to jako teška grana medicine, ali što je više vremena prolazilo, sve sam se bolje osjećala“, rekla je Bešker, dodavši da je u ovoj grani medicine potrebna brzina i vještina, bez čekanja, jer su u pitanju uvijek sekunde za spas nečijeg života.
Osamdesetih godina, kada su se časne sestre najviše i zapošljavale u bolnicama, i nije bilo mnogo drugih mogućnosti za njih. Bešker kaže kako tada časne sestre nisu mogle raditi u vrtićima ili školama kao danas, već samo biti medicinske sestre i raditi u samostanima.
U vrijeme austorugarske vladavine u BiH, kada se sarajevski klinički centar i otvorio, u bolnici je radilo 100 časnih sestara, prije posljednjeg rata u BiH radilo ih je 35, a danas ih je ostalo samo osam.
„To je nekada bila jedina državna služba gdje se mogla časna sestra zaposliti. Sad su velike ponude, sestre sada rade kao profesorice u srednjim školama, učiteljice su u nižim razredima, imamo svoje vrtiće... Sada ima puno izbora“, pojasnila je Bešker. Ali, dodala je, mladih sestara veoma je malo danas, jer se djevojke sve rjeđe odlučuju na zavjetovanje Bogu.
„Puno se toga čovjek treba odeći, ako ćete slijediti poziv časne sestre. Koliko god mi imamo opskrbljeno stanovanje, egzistenciju, treba se odreći svoje obitelji i svoje volje. Vi morate slušati svoga poglavara i poštivati ga. U današnjem vremenu, kad roditelji imaju problema sa poslušnosti djece, kako će se tek naučiti da budu časne sestre“, kazala je Bešker.
O svojim kolegicama, medicinskim sestrama „civilkama“, Bešker je govorila s puno uvažavanja.
„Ja radim sa 'civilkama' sve ove godine. Stvarno nemam primjedbe na svoje kolegice. Isto su požrtvovane i spremne na pomoć svakome čovjeku, bez razlike na ime i prezime. Ne bih mogla baš časne sestre isticati. Mi se žrtvujemo samo u smislu da imamo više vremena na raspolaganju, jer nemamo muževe i djecu. Možemo pokloniti više vremena drugim ljudima od obične žene koja ima porodicu“, naglasila je Bešker.
Pored svog posla na Kliničkom centru, gdje često ostaje i poslije radnog vremena, sestra Marija veoma rado i dragovoljno pomaže bolesnicima.
„Prvo imam svoju kuću, i tu moram mnoge stvari završiti. A, onda, ako me neko pozove da treba nekoga okupati, staviti kateter, dati infuziju, inekciju, pa ako treba nekome nešto i kupiti... I sve to radim dragovoljno i vrlo rado“, kazala je Bešker kroz smijeh.
Ova sestra pomaže i ljudima koji se ne mogu sami snaći u bolnici, ne znaju kojem ljekaru se trebaju obratiti, pa čak i onima koji nemaju zdravstvenog osiguranja. Na to, kaže, troši veoma puno vremena.
„Vodim ljude na kliniku, molim da ih neko primi i pregleda. Sada ima puno ljudi i bez zdravstvenog osiguranja. Nije to ugodno, ali ako nisam to učinila osobi, bez obzira koliko mi je to teško, osjećam se ružno. Tada mi je lakše i da se ponizim i molim, nego da kasnije imam grižnju savjesti“, kazala je Bešker.
Radeći kao medicinska sestra na Traumatologiji, sestra Marija imala je posla sa različitim bolestima i bolesnicima. Ali, kaže da se nikad nije pokajala.
„Volim svoj posao. Kada bih morala ponovo, opet bih sve isto. Nikad se nisam pokajala zbog svog poziva, niti zbog toga što sam baš na ovom odjelu“, rekla je Bešker.
-Od Rame do Sarajeva-
Iako je rodom iz Rame, sestra Marija se odlučila za Sarajevo, a kao razlog navela je ljubav prema ovome gradu.
„Volim ga. To je čudno, ovaj grad Sarajevo, uvijek sam ga voljela. Ne znam šta je razlog, ali nešto mi je Sarajevo uvijek bilo blisko. Ostala sam cijeli rat i nije mi palo na pamet da napustim ovaj grad kad mu najviše treba pomoći. Smatrala sam da mi je on dao kruh u ruke i u njemu sam se tako lijepo osjećala do rata, pa kad mu treba nešto pružiti, i tim njegovim ljudima, smatrala bih da sam izdala svoj poziv da sam otišla“, naglasila je Bešker.
