Teški životni putevi Hameda Abaza i Mirsade Kapo ukrstili su se u poznim godinama života, ali njihova priča pokazuje da od traženja srodne duše nikada ne treba odustati i da za ljubav nikada nije kasno. Godine Hamedove samoće i Mirsadine neimaštine prekinute su nedavno, sklapanjem braka nakon kojeg je i kuća u Gornjem Bratinju kod Goražda nekako ljepša i vedrija, piše Anadolu Agency (AA).
Prve glavobolje osjetila je odmah po povratku u granatirano selo i oštećenu kuću u Gornjem Bratinju, priča Hamed, prisjećajući se bolesti rahmetli supruge, koja je doživjela težak moždani udar i 12 godina provela na postelji.
"Koliko se moglo učiniti hizmeta, probao sam. Sad kad gledam, čini mi se da se moglo i trebalo još, ali koliko sam mogao i bio sposoban… Poslije toga sam ostao sam. U početku, hajde, nekako. Kako je vrijeme odmicalo… samoća je jedna velika tuga. Nekad je ne možeš porediti ni sa, ne znam, bolesti. I svađa, čini mi se, da bi nekad dobro došla u toj tišini da to samo razbije", kaže Hamed Abaz.
Sela postepeno ostaju prazna, pa s njima i kotlina od Osanice do Ilovače. U Gornjem Bratinju, iako ima 65 godina, Hamed je najmlađi i jedini radno sposoban stanovnik. Pet godina je živio sam, ponekad sumnjajući je li u stanju još uvijek da govori, jer danima niko ne naiđe pored kuće. Vrijeme je trošio nastavljajući obrađivati zemlju, sa stokom i pčelama, a naporan posao ponekad ga je dovodio pred odluku da sve proda u bescijenje.
"Držiš i pitaš se što će mi ovo, što mi to treba. A onda nekad, k’o da imaš porodicu, pa k’o da su otišli u goste negdje i sutra će doći, a šta ćeš kad dođu, kakav je to život, mora da se živi. Pa, eto, možda postoji nada se to promijeni, ne bih ja to trebao smicati i tako se to i ispostavilo kasnije”, pojašnjava Hamed svoje dileme iz ranijih godina.
Vješt građevinski radnik, vrijedan čovjek koji je porodičnu kuću pretvorio u vilu, a seosko imanje učinio prelijepim, poslušao je savjet prijatelja i svoju priču podijelio sa lokalnim medijima. U priči TV Goražde spomenuo je svoju želju da s nekim podijeli starost, da nađe srodnu dušu koju također život nije mazio, koja u poznim godinama života želi malo mira. Odmah sutradan njegov telefon počeo je da zvoni.
"Manje-više svi su to nedolični meni pozivi. Ne znam kakvi su njihovi interesi, ali to nije za moje godine, moj način života, da bih tu nekako ušao u miran život. Ja kažem, izvinite, ali to nije za mene. Prošlo je dva-tri dana… Ja kad izađem da radim ne nosim mobitel, na mobitelu ne znam provjeriti propuštene pozive, a na kućnom znam. Zvoni telefon, ženski glas zove: 'Šta ima, jeste li se umorili?' To mi je ostalo, te prve riječi. Kažem ja: 'Nisam.' 'Vidim puno radite.' 'Ma, normalno, nije to puno.' Kaže: 'Sami ste, i ja sam sama, nemam nigdje nikog i ništa. Gledala sam vas, ako bi imalo kakve šanse da se vidimo'", priča nam Hamed o prvom telefonskom kontaktu sa suprugom Mirsadom.
Mirsada Kapo izbjeglica je iz sela Zemegresi, koje se od potpisivanja Dejtonskog sporazuma nalazi u opštini Novo Goražde u RS. Dvije i po decenije selo ni struju još nije dobilo. Mirsada se nikada nije vratila kući, već je živjela na tuđim adresama, u dosta teškim uslovima. Radila je teške poslove, sluga bila za male pare, kaže.
"Podstanar sam bila više od 20 godina. Toliko sam se napatila. Taman se smjesti na jedno mjesto, možda ne stanuj ni po godine, godinu, hajde na drugo. Preturaj stvari. Ne radiš nigdje, neimaština, nisam imala nikakva primanja. Majkina penzija samo. Evo vidio je Hamdo gdje sam stanovala. U vlagi. Ma, podrum", dodaje Mirsada.
Viđali su se kraće vrijeme, a onda konkretizirali dogovor, počeli živjeti skupa, pa svoju odluku potvrdili i zakletvom i brakom.
"E, sad je bilo tu ljetine. Posijao dosta graha, ma nema šanse da oberem. Voće rodilo, nije nekoliko godina. I kad bih sve preradio ne znam zašto, što će mi to. Kaže Mirsada, ovo je šteta da propadne. Pa, jeste šteta, ali šta ću ja. Pa, kaže, pomoći ću ti ja. Pa, hajde. To smo obrali, uspjeli smo to sve iskoristiti", kaže Hamed.
"Ja sam imala šansi, imala sam ponuda, ali lahko se udati, valja živjeti. Meni je prelijepo sad, ne znam, nemam riječi", nastavlja Mirsada.
Samoće i siromaštva u njihovim životima više nema, a poslovi, teški kao i prije. Danas su nekako lakši jer ih rade zajedno. Hamed i Mirsada sada pokušavaju nadoknaditi ono što su propustili, često izađu i u grad, upoznaju atraktivne lokacije koje su im cijeli život bile blizu, a nisu imali vremena da ih obiđu. Ranije je, kaže, nikada nije mogao dovoljno zasladiti, a sad je i Hamedova kahva slatka baš onoliko koliko treba biti.
“"Kafa je nekakav ćeif. Što bi rekao Zuko Džumhur… Neki je sastanak počeo, njega zovu, a on u holu pije kafu. Hajde, Zuko, sastanak počeo, biće kafe kasnije. Hoće kafe, ali neće ćeifa, odgovara Zuko. Znači, ćeif je kafa, a kakav ti je to ćeif piti je sam. Da mi je neko pričao da postoji u životu nešto, da ne treba gubiti nadu, ne bih vjerovao. Jer, sam ja ipak u godinama", kaže Hamed Abaz.
