GORAŽDE
Vesna Bešić
Petnaestogodišnji Sanid Ramović iz sela Pacjani kod Goražda već osam godina svaki dan pješke pređe deset kilometara da bi došao do škole i vratio se nazad. Ovaj mali heroj dokaz je da u srcu Evrope, u vijeku tehnologije i globalizacije, još uvijek postoje đaci-pješaci.
Malo selo Pacjani u kojem živi svega petnaestak ljudi, uglavnom starih, dom je Sanida i njegove porodice koja se svaki dan iznova bori za egzistenciju. Sanid je danas učenik prvog razreda srednje škole u Goraždu. Osnovnu školu završio je pješačeći kroz šume i kroz potpuno nenaseljene krajeve. Snijeg, kiša i hladnoća nisu ga omele u namjeri da se školuje i da se jednog dana zaposli.
„Vrijedan, uzoran i primjer ostalima“ riječi su kojima Sanida opisuju roditelji i komšije. Ekipa agencije Anadolija je Sanida pronašla u školi do koje je tog jutra došao pješke i zajedno s njim nastavila put prema selu Pacjani.
Da je teško pratiti ovog hrabrog dječaka uvjerili smo se odmah na početku uskog, snijegom zatrpanog puta, okruženog drvećem. Dok u podnožju brda žubori rijeka Drina, Sanid govori da je sada učenik Srednje mašinske škole u Goraždu i da mu je uvijek želja bila da postane mašinac. Ne žali se što svakodnevno mora prepješačiti kilometre, ali mu nedostaju drugovi sa kojima bi išao u školu. Biti sam dodatno mu otežava ovaj put.
Najveći problem mu je vraćanje iz škole kada je druga smjena jer prolazi nenaseljenim i šumovitim područjem.
Ipak, pomoć mu pružaju roditelji koji ostave svoj posao i izlaze u susret sinu jer se boje da mu se nešto ne dogodi.
„Strah me je jer sam prolazim putem na kojem nema kuća. Ipak sam se vremenom malo navikao“, kazao je Sanid.
Susreti sa divljim životinjama su česti slučajevi u selu Pacjani, ali i na putu prema tom selu, pa je Sanid sa nama podijelio i jedno iskustvo od prošlog Bajrama.
„Krenuo sam na Bajram-namaz. Tada sam sreo divlje svinje. Bio je mrak i čuo sam ih u tom mraku. Tada sam se malo prepao“, kazao je on.
Ovaj uporni i vrijedni dječak nema mnogo želja. Jedna mu je da ima dobar posao, a druga da mu otac, demobilisani borac Hajro, dobije traktor kako bi mu radovi na njivi bili olakšani.
Za razliku od svojih vršnjaka u gradovima koji do petnaeste godine znaju sve moguće operacije na računaru, prate modu, trendove, izlaze i druže se, Sanid nema računara, ne igra igrice, ne izlazi i ne druži se jer nakon škole pomaže roditeljima na njivi ili u štali.
„Veoma mi je žao što otac toliko radi da bi meni pružio obrazovanje i normalan život. Moram mu pomoći“, kazao je Sanid i poželio da dobije posao nakon školovanja „da bi prije svega pomogao svojim roditeljima“.
Ovakvo zrelo razmišljanje neubičajno je za dječaka njegovih godina. „Shvatam da smo u situaciji da moramo ovoliko raditi jer sada ne može bolje“, kazao je on.
Sanidov otac Hajro prije rata je radio u jednoj firmi u Sarajevu, a nakon rata se bavi poljoprivredom i stočarstvom.
„Poslije rata nisam imao posla pa sam bio primoran da se bavim ovim zanimanjem. Držim oko dvadeset ovaca, krave i nemam drugog izbora. Ovdje ih čuvam i prodajem i na taj način prehranjujem porodicu“, kazao je Hajro Ramović novinaru Anadolije.
Prihodi koje ima ni blizu nisu dovoljni za život, ali Hajro kaže da se moraju boriti.
„Sanid kada dođe iz škole odrađuje veliki dio posla i na taj način mi pomaže“, pohvalio je Hajro svog sina, đaka-pješaka.
„Nekada sam držao i konja, ali zdravlje mi to više ne dozvoljava. Uzgajamo i sve vrste povrća, ali s obzirom da nema tržišta ne uspijevamo ga prodati i plasirati na pijace ili prodavnice“, požalio se Hajro.
Da se ovaj otac na sve moguće načine bori za bolju egzistenciju sina potvrđuje i dobra vijest koju nam je otkrio da će Sanid, barem nekoliko dana u sedmici ili dok je visokog snijega, školske dane provesti u iznajmljenoj garsonijeri u Goraždu. Sanidova skromna želja je da završi srednju školu, a o fakultetu i ne razmišlja. Kaže, rado bi se i dalje školovao, ali se brine da ocu neće imati ko pomoći.
