Sa 15 godina na "putu spasa" proveo skoro mjesec dana

ŽIVINICE (AA) - Vesna Bešić -

Mirza Bašić imao je samo 15 godina kada je 1995. godine preko šume krenuo iz Srebrenice ka slobodnoj teritoriji. Krenuo je sa ocem Ademom i bratom Midhatom koji nije preživio. Imao je samo 22 godine.

Mirza je na "putu spasa" tačnije u šumama oko Srebrenice proveo 28 dana. Dakle, 7. augusta je stigao do Kladnja. Preživio je nekoliko zasjeda, prvi put vidio i spavao među mrtvacima, ali i prvi put, umjesto olovke, u ruci je držao oružje koje nije znao koristiti. Povraćao je kada je prvi put u životu vidio ranjenika. Tokom gotovo mjesec dana jeli su uglavnom voće koje nije bilo ni dovoljno zrelo.

Njegovo djetinjstvo nestalo je 11. jula. Već 10. su se muškarci i mali broj žena počeli okupljati u Šušnjarima, nedaleko od Potočara, odakle je 11. jula krenula kolona sa nekoliko hiljada ljudi preko šume do slobodne teritorije. Među njima su se nalazili i Mirza sa ocem i bratom. Iako je imao samo 15 godina.

"Obzirom da sam bio 15-godišnjak koji je visinom odskakao od svojih vršnjaka bilo me je strah otići u Potočare. Prvenstveno sam bio krenuo sa majkom i sestrom, a sa ocem i bratom smo se razdvojili u Milačevićima, selo na pola puta između Potočara i Šušnjara. Međutim, kako nas je susretala koja grupa koja je išla prema Šušnjarima govorili su majci gdje me vodi jer nisam tako mali", prisjetio se Mirza koji je tada bio u panici i kazao majci da će i on krenuti da nađe oca i brata.

Tada se razdvaja sa njima i u Šušnjarima pronalazi oca i brata. U koloni koja je krenula iz Šušnjara na "put spasa", za mnoge i "put smrti", nalazile su se hiljade muškaraca, dječaka, ali i žena.

"Išlo se dva metra pa se stajalo. Uglavnom, mi bez oružja smo uvijek ostajali na začelju kolone. Cijelu noć smo putovali od jednog sela do drugog, dakle, od Šušnjara do Jaglića, do linije razgraničenja", ispričao je Mirza za AA.

Staza kojom su se provlačili je bila jako uska i kojom je mogao proći samo jedan čovjek je usporavala dugu kolonu Srebreničana. Sve oko te staze bilo je minirano. Tu je počelo pucanje i granatiranje koje je sa malim stankama trajalo cijelim njegovim putem.

"Cijelo vrijeme dok smo pješačili pucali su po nama, po koloni. U jednom trenutku, kad smo bježali u jedan potok, granata je pala nedaleko od mene. Otac me držao za ruku. Vidio sam kako se zabada u njivu kojom smo prolazili ali nije eksplodirala. U tim trenucima nisi imao vremena da razmišljaš o bilo čemu, sve se prebrzo dešavalo, pucnjava, kriješ se, trčiš, pada granata, nije eksplodirala...Pucnjava traje, nastavljaš bježat, trčiš...", kazao je Mirza.

...