"Ko svoje zaboravlja, taj nema u životu sreće", citirao je Izidor Blotni, Ukrajinac iz Ratkovca u Prnjavoru, na ukrajinskom jeziku pjesnika Tarasa Ševčenka. On i njegovi sunarodnjaci u Prnjavoru svoje nisu zaboravili pa u vrijeme ukrajinske krize sa zabrinutošću prate vijesti iz otadžbine i mole se za mir i da prevlada razum.
U hramu Preobraženja Gospodnjeg u Prnjavoru, gradu u Bosni i Hercegovini koji je zbog velikog broja pripadnika različitih nacionalnih manjina poznat i kao "Mala Evropa", Blotni je ekipi Anadolu Agency (AA) ispričao da je njegov djed rođen u Galiciji u Ukrajini, a u ovaj dio BiH doselio je 1902. godine.
"Naravno da pratim i gledam zdušno to, znate kako je rekao moj pokojni otac: 'Gdje nema Boga, tamo đavo vlada.' Molio bih sve te političare na jednoj i na drugoj strani da se malo više okrenu Bogu i da se mole i da stvore ljubav", rekao je Blotni.
On ne vidi razloga za tenzije, jer tamo su slavenski narodi, govore malo različite jezike, ali slične...
- Ponosan što je Ukrajinac -
"Žao mi je što se to tako dešava, ali nadam se da će razum prevladati", dodao je.
Ponosan je što je Ukrajinac i što mu je ukrajinski maternji jezik, kao i što njegovih troje djece govore ukrajinski.
Na pitanje koliko je teško čuvati tradiciju daleko od domovine, Blotni je odgovorio da nije teško ako vas roditelji na vrijeme vaspitaju.
"Mi smo učili ukrajinski jezik od malena. Kada sam išao u prvi razred nisam znao srpsko-hrvatski govoriti, tek poslije sam u školi morao naučiti. Pa su nas i kritikovali kako mi kod kuće ne govorimo srpsko-hrvatski već ukrajinski pa smo imali malo i problema. Nije teško uopšte i drago mi je što sam sačuvao svoj jezik, a i moja djeca", ispričao je penzioner Izidor Blotni.
Voli kada ima priliku porazgovarati s Ukrajincima, a posebno mu je drago kada se oni koji dođu u BiH oduševe kako su nakon 120 godina tako dobro sačuvali ukrajinski.
U Ukrajini nema rodbine, a žao mu je što nije nikada bio u ovoj zemlji. Kaže, spremao se tri puta i uvijek mu se nešto veliko u životu desilo pa je morao promijeniti planove. Nada se da će uspjeti otići.
"Mi jesmo nacionalna manjina, ali smo u kontaktu sa svima, nismo ni imali taj osjećaj da smo nacionalna manjina ni da je neko druge neke vjeroispovijesti. Ja, kad sam bila dijete, igrali smo u društvu 'Taras Ševčenko', svi smo skupa igrali, plesali, nikakvih problema nikada nije bilo, ni dan-danas", ispričala je Slavica Blotni.
Njeno djevojačko prezime je Muzeka, a kaže da su se Ukrajinci u Prnjavoru oduvijek posvećivali i dan-danas se posvećuju svojoj tradiciji, kao i da veliku ulogu u tome ima i crkva.
Komentarišući ukrajinsku krizu ona je rekla:
"Moje mišljenje na ovu svu krizu, inače u svijetu, da bude samo mir. Da budemo zdravi i da bude samo mir".
- Jedna od najstarijih ukrajinskih parohija -
Orel Zakaljuk, paroh prnjavorski, ekipi AA ispričao je da je to jedna od najstarijih ukrajinskih parohija, osnovana ubrzo nakon doseljavanja Ukrajinaca na ove terene 1900. godine. Današnjih hram izgrađen je nakon prethodnog rata u BiH u kojem je stradao prethodni, sagrađen 1912. godine.
On je objasnio da su prve veće migracije Ukrajinaca na prostor Prnjavora zabilježene oko 1890. godine. Prema popisu stanovništva, Ukrajinaca u Prnjavoru trenutno ima oko 800. Prema riječima Zakaljuka, ti podaci nisu baš 100-posto vjerodostojni, jer prema njihovim saznanjima, Ukrajinaca u opštini Prnjavor ima između 1.000 i 1.200.
"Sve su to nekako dobri, čestiti ljudi, kojima su njihovi roditelji usadili zrno vjere, nacionalnog identiteta i svega. Evo, već i pet i šesta generacija koja se ovdje rađa poprilično je svjesna svoje nacionalne pripadnosti, odnosno toga da jesu Ukrajinci. Tome u prilog ide što živimo u sredini koja se zove 'Mala Evropa' gdje zapravo, to kako oslovljavaju Ukrajince, Poljake i Čehe kao nacionalne manjine zapravo nema baš toliko snažan uticaj. Mi se na ovim terenima lijepo osjećamo, družimo se s komšijskim narodima, zapravo uopšte se ne osjećamo kao nacionalna manjina", rekao je Zakaljuk.
Prema njegovim riječima, mnoge knjige su napisane o uticaju i kulturi ukrajinskog naroda, koje su donijeli na ove prostore. Ukrajinci smatraju da su dobar dio znanja, kulture i tradicije utkali u ove prostore i zbog toga se ne osjećaju ništa manje vrijedno od konstitutivnih naroda u BiH.
- Da Ukrajina ne doživi sudbinu BiH -
Orel Zakaljuk je rekao da nije lako biti u dijaspori, zbog bremena asimilacije, "ali ako u dalekoj zemlji imate crkvu, mogućnost da se na svom jeziku Bogu molite, kada imate kulturno-umjetnička društva koja hrane potrebu za kulturom, onda je i asimilacija znatno sporija".
Rekao je da misli da se jedino u Prnjavoru u osnovnim školama izučava ukrajinski jezik, a u svim dijelovima gdje god postoji ukrajinska crkva postoji ukrajinska vjeronauka i u osnovnim i u srednjim školama.
I on prati dešavanja u Ukrajini.
"Mi se molimo za mir, molimo se da svi ljudi koji se nalaze na tim prvim linijama tog fronta, da se sretno vrate svojim kućama, da ponovo mogu zagrliti svoje bližnje, da ponovo mogu uživati u tim svakodnevnim životnim situacijama", kazao je on.
Istakao je da se mole da se Ukrajina nikad nađe u onom u čemu se našla ova njihova otadžbina prije tridesetak godina.
"Molimo Gospoda za mir da razum nadvlada ljudske, ovozemaljske potrebe i da zapravo dođe mir pravedno u tu našu otadžbinu Ukrajinu", dodao je Orel Zakaljuk.
