ANALIZA - Vodi li apolarnost anarhiji?

Piše: Admir Mulaosmanović

- Autor je stručnjak za savremenu svjetsku historiju i vanredni profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) i vanjski saradnik na Odsjeku za međunarodne odnose i diplomatiju na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

SARAJEVO (AA) - Svijet podrhtava. Učenjaci iz cijelog svijeta vjeruju da je dugoočekivani povratak na "staro normalno" nakon pandemije COVID-19 moguć, dok postukrajinski povratak starom međunarodnom poretku djeluje kao teško ostvariva bajka.

- Liberalna hegemonija u krizi -

Današnji problemi su duboki, a ciljevi i namjere svjetskih sila skoro potpuno suprostavljeni. Zato su se rasprave o unipolarnosti, multipolarnosti i uopće globalnoj politici infiltrirale u gotovo svaku kuću na svijetu, ugrožavajući svakodnevni život građana, ne samo iz psihološke perspektive već i preko otpočetih konkretnih globalnih promjena koje imaju toksičan uticaj.

Nestašice hrane i energenata te pitanja efikasnosti UN-a kao krovne svjetske organizacije značajno utiču na ljude. Sjetivši se "rata za medicinsku opremu" 2020. i "rata za vakcine" 2021. godine, nacije, posebno one sa Globalnog juga, zabrinute su kako će svijet izgledati kada osnovne životne namirnice postanu geopolitičko sredstvo. A, hrana, svjedočimo, već je postala geopolitičko sredstvo.

Na prvom mjestu kriza liberalne hegemonije (da, tako je) pokrenula je ove promjene dopuštajući svjetskim silama da promijene svoje pozicije s ciljem ostvarivanja jačeg utjecaja u budućem poretku. Kina se u ovu krizu liberalizma snažno uvjerila 2016. godine kada se dogodio Brexit i kada je Trump - kao nosilac izolacionističke politike umjesto dotadašnjeg dominantnog koncepta liberalnog univerzalizma - postao američki predsjednik. Težnja ka liberalnoj hegemoniji, kao glavna karakteristika američke vanjske politike tokom perioda Hladnog rata, neizbježno je počela da blijedi. Iako sada, zbog rata u Ukrajini i djelomične revitalizacije NATO-a i zapadnog jedinstva, to izgleda kao koncept koji obećava, ipak ova geopolitička bitka uzima mnogo vremena i već stvara pukotine u tom zajedništvu.

- Novi prioriteti -

Američki militarizam isprepleten s konceptom neotuđivih prava više ne djeluje kao univerzalna vrijednost. Izgubio je moć i kredibilitet, iako je i posljednjih nekoliko decenija prihvatljiviji od ruske autokratije ili "socijalizma s kineskim karakteristikama za novu eru". Jednostavno zato što je temelj tog pristupa ukorijenjen u cilju zaštite života i individualnih prava čak i u “stranom”, “neliberalnom” i “nedemokratskom” okruženju. No, s vremenom je to postala bitka oko vrijednosti u kojoj je liberalizam jednom morao prevladati u svakom kutku planete ispunjujući tako vlastitu misiju. Tako je postalo važnije braniti liberalnu raznolikost (ili, drugačije rečeno, diktaturu liberalne paradigme) i navoditi na odbacivanje tradicionalnih vrlina nego, na primjer, očuvati palestinske živote.

Na ovaj način je i sam uzrok liberalnih hegemonističkih tendencija oslabio. Kultivirane različitosti pod liberalnom paradigmom, pod kišobranom liberalnog "univerzalnog" koncepta, shvatile su da su i one same paradigma. Štoviše, shvataju da je vrijeme da se okrenu prema vlastitom svjetonazoru i vlastitom pogledu na svijet.

Naravno, strateško povlačenje pod pritiskom "imperijalnog preopterećenja" vodilo je vanjsku politiku SAD-a ka novom konceptu, ka izgradnji anglosaksonskog jedinstva i tretiranja EU-a kao partnera sposobnog da u prvom redu služi kao čuvar interesa SAD-a prema euroazijskim silama. Nije obećavajuće za EU, no ugodno za SAD.

- Multipolarnost, polarnost, apolarnost ili šta drugo? -

Natjecanje postaje sve veće, a tako i ulozi. Povećana geopolitička igra između različitih integracijskih inicijativa, posebno na istočnoj hemisferi, neće rezultirati velikim i koherentnim političkim ujedinjavanjem. Barem ne u bliskoj budućnosti. Ali sigurno to nije nešto što Zapad i prostor liberalne demokratije treba činiti zadovoljnim, jer se ne naziru za njih ključne koristi koje se mogu ostvariti. Iako neće biti političkog ujedinjenja, multipolarnost se pojavljuje kao razdoblje disharmonije u kojem nastaju novi aksijalni polovi s vlastitim svjetonazorima i vrijednostima, a ta činjenica je dovoljna liberalizmu da shvati kako je globalna dominacija stvar prošlosti.

Dva superbloka? Moguće u budućnosti, ali nove globalne regije su logične posljedice. Njihova moć, uticaj i ukupna sposobnost zaštite dobrobiti stanovništva u svojim zonama su u magli, još nisu očiti. Također, podrazumijeva li to i nastanak stvarne multipolarnosti u kojoj svjetske sile imaju ovlasti oblikovati globalnu politiku i uspostaviti Jaltu 2.0? Zbog toga bi ovaj proces koji traje bilo prikladnije tretirati kao prelazno razdoblje, kao apolarnost, kako se proteklih godina raspravljalo među određenim intelektualcima.

Jedan od ključnih razloga za ozbiljno shvatanje tog argumenta je neosporan porast značaja malih i srednjih država. Velike sile će ih morati slušati i nastojati im ugoditi. Mađarski slučaj u EU-u i "politika svojeglavog sina" Viktora Orbana dobar je primjer toga. Meksičko odbijanje učestvovanja na Samitu Amerika, koji je se održava u prvoj polovini juna, još je jedan značajan primjer. Predsjednik Andres Manuel Lopez Obrador jasno je dao do znanja da ne može podržati odluku predsjednika Joea Bidena da sa liste pozvanih izostavi Nikaragvu, Venecuelu i Kubu. Oba primjera svjedoče jednostavnoj činjenici; počelo je redefinisanje položaja velikih sila i ovo stanje će trajati određeno vrijeme.

- Nova stvarnost -

Unutar ovih novih stvarnosti, diplomatija bi trebala biti dominantna. Postizanje ravnoteže unutar regiona (geopolitičkog tijela) i uspostavljanje ravnoteže među globalnim regionima stvoriće ogroman prostor za različite vrste pregovora i dogovora. Anglosaksonski svijet pokrenuo je ove procese stvaranjem AUKUS-a, ruski pravoslavni panslavizam za 21. stoljeće je proces koji traje i odvija se pod konceptom "ruskog svijeta" i njegovih varijanti, te kinesko pozicioniranje na istočnoj hemisferi kao glavne sile, posebno u Indijskom okeanu. Drugi mogući sudionici čekaju, nisu sigurni kako postupiti i po kojim principima. U tom smislu je čudno da muslimanske nacije ne mogu definisati vlastite interese i uokviriti ih u regionalnu suradnju. Nema zajedničkih vrijednosti i principa? Malo vjerojatno. Nemoguće.

Konačno, specifičan odgovor na naslov članka je da apolarnost neće dovesti do anarhije. Pojaviće se određeni poremećaj, ali kao faza prema uspostavljanju multipolarnog svijeta. Poremećena faza ka uređenom svijetu. Novouređenom svijetu.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency.

(Tekst je izvorno objavljen na engleskom jeziku pod nazivom: "ANALYSIS - Does apolarity leads to anarchy?")