SARAJEVO
Danas, na 19. godišnjicu masakra na pijaci Markale u srcu Sarajeva, preživjeli i oni koji su nekoga izgubili tog kobnog dana 1994. godine, okupili su se na ovom, jednom od stotina mjesta stradanja nevinih civila Sarajeva.
Otac, majka, suprug, sin, kćerka, zet, snaha... Svi oni su nestali u samo jednom trenutku, od granate ispaljene sa agresorskih položaja sa kojih su građani opkoljenog Sarajeva držani na nišanu teškog naoružanja i snajpera skoro četiri godine. Onima koji su ostali iza njih, ovaj dan je najžalosniji.
Alimasa Katan izgubila je snahu Rasemu, 5. februara 1994. godine na Markalama. Plačući, u razgovoru za agenciju Anadolija, prisjetila se svoje snahe, koju je, kaže, voljela kao sestru.
„Svaki put dođem ovdje i proučim joj fatihu. Ja sam njena zaova, ona je moja snaha, živjele smo zajedno i voljela sam je kao sestru. Nikad mi nije bilo teže kao taj dan kad je poginula. Nijedan dan se ne može zaboraviti, da se ne misli na svoje poginule“, kazala je Katan.
„Tata je bio teško ranjen, i bio je u penziji. Radi zanimacije, bavio se sitnim poslovima, i taj dan došao je na Markale da nešto malo zaradi i provrti se. Pogođen je gelerom granate i ostao je bez noge, nakon čega je evakuisan u Njemačku. Poslije deset operacija, nije preživio“, kazala je Mirsada Šaćiragić.
Ova Sarajka kaže da je bol najprisutnija za vrijeme praznika i godišnjica ratnih stradanja.
„Često ga se sjetim. Bol je uvijek tu, i nikad ne nestaje, pogotovo prilikom sretnih događaja, kada pomislim da bi on mogao biti tu. Uspomena na oca, kojem sam bila veoma privržena, uvijek će ostati“, dodala je Šaćiragić.
Tog 5. februara ujutro, članovi porodica žrtava masakra, prijatelji, komšije, nisu ni slutili da svoje bližnje možda posljednji put vide. Dika Begić, koju smo na obilježavanju godišnjice masakra na Markalama našli sa unukom, prisjećajući se 5. februara 1994., kaže da je tog dana molila supruga da ne ide van. Izašao je i više se nije vratio.
„Ja sam mu rekla da ne ide. Otišao je u grad poslom, rekao je da mora. Svake mi je godine gore. Bol ne može biti manja, uvijek je ista. Mlad čovjek, 54 godine mu je bilo. Da mi nije sina i kćerke, ne bih mogla živjeti“, kazala je Begić.
Abid Kočević, Sarajlija iz obližnje Logavine ulice u starom dijelu grada, u 12,20 časova, 5. februara 1994. godine, došao je na pijacu Markale da kupi paprike za supu.
„Samo što sam ušao u pijacu, granata je uletjela i ranjen sam teško u nogu. Kad sam se probudio, oko mene su svi ležali na betonu. Onda su ljudi vidjeli da je pala granata i došli su da nas voze. Mene su vozili crvenim autom na Koševo, a zatim su me poslali u Njemačku“, rekao je Kočević, koji je jedan od preživjelih masakra na Markalama.
Ovaj Sarajlija prisjećajući se tog dana ratne 1994. godine, kazao je kako je prije eksplozije i ranjavanja samo čuo "veliki huk i eksploziju". Kada se probudio, kaže, ležao je ispod pijačnog stola, a desna noga mu je bila okrenuta "naopako". Kočević kaže da je u prvi mah pomislio da mu je noga odsječena, jer nije mogao da je miče.
„Nekako sam se na leđima dovukao do tramvajske pruge, računajući da bi mogla pasti još jedna granata, a onda su me odvezli u bolnicu. Ali, vidio sam strašne stvari, koje mi se stalno vraćaju pred oči. Puno mi je prijatelja ovdje poginulo. Svaki put kad ovuda prođem, to vidim“, kroz suze je završio svoju priču Kočević.
U masakru na pijaci Markale, 5. februara 1994. godine oko podneva, od minobacacke granate ispaljene sa agresorskih položaja iznad grada, poginulo je 68 građana Sarajeva, a ranjeno njih 144. Ovaj dan nakon rata proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995.
