MIŠLJENJE - Kraj ere Brexita? Burnhamov zaokret nazad prema Evropi

Autor: Tim Bale

- Autor je profesor političkih nauka na Univerzitetu Queen Mary u Londonu i koautor knjige European Politics – a Comparative Introduction.

Britanski premijer Andy Burnham iznenadio je sve – uključujući mnoge članove svog kabineta – kada je u svom govoru na godišnjoj konferenciji Laburističke partije neočekivano ponovo otvorio pitanje odnosa Velike Britanije s EU-om.

Brexit je, kako je izjavio, „nanio više štete nego koristi“, a ako želimo “obnoviti viši nivo rasta i prosperiteta“, onda nam je potreban “jasan put ... u ostatak stoljeća“. Shodno tome, nastavio je, uskoro će “iskoristiti priliku ... da zemlji izloži koje ... različite opcije postoje“, nakon čega će “vidjeti možemo li postići konsenzus oko one koja će nam dati jasnoću o našem položaju i budućnosti kontinenta na kojem živimo“.

Time je Burnham prekršio tabu koji je od 2016. godine praktično osudio većinu političara britanskog centra-lijevo na to da ne idu dalje od obećanja, baš kao što je učinio njegov prethodnik Keir Starmer, da će “učiniti da Brexit funkcioniše“ – uglavnom iz straha da će izgledati kao da žele odustati od onoga što zagovornici izlaska iz EU-a i dalje insistiraju nazivati „voljom naroda“, izraženom na referendumu 2016. godine.

Praćenje anketa i novca

Činjenica da Burnhamove riječi nisu izazvale reakciju među „narodom“ (ili, što možda još više govori, detaljnu odbranu prednosti Brexita od njegovih zagovornika) svjedoči o tome da većina Britanaca od početka 2021. godine anketarima govori da je odluka koju je zemlja donijela prije 10 godina bila pogrešna. Trenutno se s tim slaže oko 57 posto birača, uključujući 23 posto onih koji su glasali za izlazak, a oko 55 posto kaže da želi ponovo pristupiti EU-u. Burnhamova odluka ima, može se tvrditi, još više izbornog smisla kada se shvati da oko osam od 10 birača čija mu je podrška potrebna za Laburističku partiju (ili da na sljedećim izborima glasaju taktički kako bi spriječili konzervativce i Reform UK da dođu na vlast) podržava ponovno pristupanje EU-u.

Jednako važno, njegova intervencija ima ekonomskog smisla. Naime, vjerovatno je da je istraživanje koje pokazuje da je Brexit nanio ozbiljnu štetu trgovini, rastu i javnim finansijama Velike Britanije (uz promjenu javnog mnijenja i zabrinutost da SAD više nisu tako pouzdan saveznik) jedan od glavnih razloga zbog kojih je Burnham, nakon samo 10 sedmica na funkciji, zaključio da se mora učiniti više kako bi se preokrenuo ili barem dodatno ublažio kolosalni čin samopovređivanja koji je Brexit predstavljao.

Za vrijeme Starmera, laburistička vlada provodila je niz postepenih mjera za smanjenje trgovinskih prepreka nastalih izlaskom Velike Britanije. Međutim, nijedan ekonomista ne smatra da će ova strategija – slično različitim trgovinskim sporazumima koje je Velika Britanija potpisala s drugim zemljama za vrijeme konzervativaca – njenom BDP-u dodati mnogo više od djelića procenta. Istina je da će jedini potez koji će napraviti više od marginalne razlike biti pristupanje ne samo carinskoj uniji (baš kao Turska) već i jedinstvenom tržištu. Ipak, učiniti to bez potpunog povratka i ponovnog članstva značilo bi da Velika Britanija postane, žargonom rečeno, “primalac pravila“ – nešto što bi tako velika ekonomija, posebno snažno vezana za svoj suverenitet, vjerovatno teško prihvatila i u načelu i u praksi.

Najviše se očekuje da će Burnham u sljedeći izborni program Laburističke partije uvrstiti obavezu da se ne pristupi ponovo EU-u per se, već da se otvore pregovori o novom, bližem odnosu s EU-om, pri čemu bi svaki eventualno postignuti sporazum bio podložan referendumu.

Visoka cijena ponovnog pristupanja

Međutim, pobjeda na takvom glasanju daleko je od izvjesne, posebno ako bi ono podrazumijevalo punopravno članstvo. Razlog je to što bi sadašnje države članice gotovo sigurno odbile Velikoj Britaniji odobriti većinu izuzeća i budžetski rabat koji je imala prije nego što je formalno napustila EU 2020. godine – a trenutne ankete pokazuju da podrška ponovnom pristupanju među britanskim biračima značajno opada kada im se predstavi takav scenarij.

Osim toga, to pretpostavlja da bi svaka država članica EU-a (a prema pravilima zaista bi morala biti svaka država članica) pozdravila povratak Velike Britanije u svoje okrilje, što se ne može garantovati.

Kao prvo, evropske vlade bit će zabrinute zbog mogućnosti da bi bilo koja odluka Velike Britanije o ponovnom pristupanju mogla biti poništena budućom euroskeptičnom vladom. Kao drugo, o svakom sporazumu trebalo bi pregovarati s EU-om čije bi najveće članice, Francuska i Njemačka, u tom trenutku mogle voditi dvije krajnje desničarske stranke (francuski RN i njemački AfD), čija su naklonost i bliskost prema Britaniji, najblaže rečeno, upitne.

Nasuprot tome, treba imati na umu da je Britanija i dalje relativno bogata srednja sila s nesrazmjerno velikim diplomatskim i odbrambenim prisustvom. Pozitivna reakcija aktuelnog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na Burnhamov početni potez podsjetnik je da bi mnogi evropski političari i građani, bez obzira na prepreke koje bi pregovori mogli donijeti, bili sretni kada bi Velika Britanija konačno sama sebi priznala da je, u sve nestabilnijem ekonomskom i geopolitičkom okruženju, najsigurnije mjesto za nju unutar EU-a.

*Stavovi izneseni u ovom članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu.