GRADAČAC (AA) - Prerano prekinute mladosti, djetinjstva i majke koje više od dvije decenije tragaju za kostima sinova, muževa, braće, očeva rezultat su kobnog jula 1995. godine na području Srebrenice.
Uplakane majke koje su se rastale s djecom i muževima, godinama ukopavaju po nekoliko kostiju svojih najmilijih. To je postalo njihov život koji je uništen u to ljeto kada su hiljade muškaraca, dječaka, ali i žena, preko šuma pokušavali doći do slobodne teritorije.
Neki su uspjeli u tome, dok su mnogi mučki ubijeni na nekom od mnogobrojnih stratišta.
Najmlađa žrtva koja će biti ukupana u utorak, 11. jula, na kolektivnoj dženazi u Potočarima je 15-godišnji Damir (Kemal) Suljić čiji posmrtni ostaci su pronađeni u bratunačkoj masovnoj grobnici Blječeva.
Od veselog dječaka, koji se prije polaska na put s kojeg se nikada neće vratiti, ošišao i pozdravio s uplakanom majkom, ostala je samo lobanja. Majka Hanija će u zemlju da spusti samo jedan mali dio njega, kompletno tijelo nikada nije pronašla.
Razboljela se, živi od sjećanja na svog malog dječaka koji je unatoč godinama bio visokog rasta i zbog toga je odlučio s ocem, Kemalom, krenuti preko šuma, a ne s majkom Hanijom, 12-godišnjim bratom Bakirom i dvjema sestrama, do zaštićene zone UN-a u Potočarima.
Hanija danas živi u jednom mjestu kod Gradačca. Stigli su i sin Bakir, ali i kćerke Kemija i Munira. Bliži se 11. juli. Bliži se dan za koji Hanija samo moli Boga da ga preživi. Ekipa AA posjetila je ovu srebreničku porodicu koja se nikada nije oporavila nakon 11. jula '95.
Brat Bakir spustit će Damira u mezar na kojem će od ovog 11. jula pisati još jedno ime, još jednog maloljetnika koji nije ni znao zašto je ubijen.
Šestočlana porodica živjela je sretno u Pusmulićima nedaleko od Srebrenice. Hanija se prisjeća da je 10. jula 1995. godine posljednji put vidjela sina Damira i muža Kemala. Muž joj je tada dao novac, rekavši joj da ga uzme, jer su djeca s njom.
Rekao joj je: "Ko zna šta će sa mnom biti", i zaplakao. Damir, koji je imao samo 15 godina je rekao ocu da ga ne ostavlja, jer "im živ ne smije u ruke". To je rečenica koju majka Hanija nikada neće zaboraviti.
"Otišao je s ocem i to je bilo to. Kad smo se kretali u autobusima zaustavili su se u Kravici. Tu smo svašta gledali. Moja zaova je zaplakala i rekla da je vidjela Damira i Kemala. I ja sam vidjela kako prolaze. Ruke su im bile iza glave. To je bilo u Sandićima. Sada ne mogu da gledam to mjesto kada prolazim tuda", ispričala je ova srebrenička majka koja se nikada nije oporavila ni pomirila s tim da je na jedan takav način ostala bez svog djeteta.
Sin Bakir, koji je te '95. imao 12 godina, danas s porodicom živi u Francuskoj. Sinu je dao ime brata Damira. Haniji je puno srce kada ga zovne tim imenom. Kako je kazala, kao da je njen mali sin opet tu s njom.
"Ne mogu nikako objasniti kako je teško. Samo što se mora živjeti. Dolazilo mi je takvo stanje da bi uzela i objesila se, ali kada razmislim, pa imam još troje djece i moram misliti na njih. Hvala Bogu, kćerke su se udale, sin oženio, imaju svoje porodice", priča Hanija, dok poslije svake rečenice pravi pauze.
- Od Damira pronađena samo lobanja i još jedna kost -
Teško joj je i pričati, teško je i misliti o sudbini njenog djeteta kojem je prerano oduzeta mladost. Prije šest godina identificirani su posmrtni ostaci sina Damira. Međutim, pronađena je samo lobanja. Čekali su da se pronađe barem još neki dio tijela, ali bezuspješno. Nakon toliko godina, pronađena je još samo jedna kost.
"Pronađena je samo glava. Govorila sam sinu da ukopamo, ali on je govorio da čekamo još. Zaovi su, nakon nekog vremena, javili da su pronašli još jednu kost. Tada sam se još više razboljela. Rekla sam da ću ukopat, jer više nema čekanja. Prošlo je šest godina i da je bilo još nečeg da se nađe, pronašlo bi se", kazala je Hanija.
Prethodnih godina su imali reekshumacije kada su u pitanju drugi članovi njihove porodice. Gledajući to, shvatili su da ne žele prolaziti kroz tu bol i s Damirom. Ali, na kraju, ipak su morali pristati na ukop, jer godine prolaze, a Hanija nije dobrog zdravlja.
- Njegovo mjesto stoji prazno. Svi su ondje i otac mu, djed, amidža...-
"Rekla sam da želim da ga ukopam, da znam gdje je. Njegovo mjesto stoji prazno. Svi su ondje, i otac mu, djed, amidža... Neka barem ima svoj nišan", priča Hanija, dok po ko zna koji put pušta tjeskoban uzdah koji je teško podnijeti.
Osjeti se ta bol, osjetili smo je i mi koji nismo poznavali Damira.
"Krenuo je u srednju školu. Malo se onakve djece može roditi kao što je on bio. Onako su mu ugasili život. Samo mi je u glavi trenutak kad se obukao i krenuo. On se okupao i ošišao. Bio je visok, u glavu me je mogao poljubiti. Bio je mršav", kroz suze jedva izgovara majka Hanija.
Nakon što su pronađeni i identifikovani negovi posmrtni ostavi, pitala je, kao i svaka majka, da li je pronađena kakva odjeća uz njega.
Muža Kemala ukopala je 2009. godine. Pronađen je u masovnoj grobnici u Pusmulićima gdje su i živjeli. U utorak, 11. jula, na kolektivnoj dženazi u Potočarima Hanija će se, po drugi put, rastati od sina Damira.
"Allah ga je dao i uzeo. Neka se smire njegove kosti. Da znam da imam njegov nišan", kazala je Hanija.
Među 71 žrtvom koje će ove godine biti ukopane na kolektivnoj dženazi nalazi se i sedam maloljetnika.
