Sandra Bagarić za AA: Zagreb bez Bosanaca bio bi dosadan

ZAGREB

Filip Mursel Begović

Zagreb bez Bosanaca i Hercegovaca bio bi jedan poprilično dosadan grad, kaže u razgovoru za agenciju Anadolija (AA) poznata hrvatska operna pjevačica Sandra Bagarić.

Bosanci su, veli, začin, jer "unosimo jednu energiju".

"Zagreb je u meni prepoznao tu vedrinu, spontanost i osmijeh koji otvara sva vrata. Ja sam demistificirala operu, operetu, uopće tu klasičnu glazbu koja je, kao, bila nedodirljiva. Ušla sam preko televizije, možda koketirajući s lakim žanrovima, ali došla sam i do one kumice na placu. Kada idem na plac, diraju me i govore: 'Naša Sandra'. Ja sam, dakle, njihova. Pričam s njima o receptima. Kažem da nisam primadona, ja sam primadoma", govori vedra Sandra.

Bagarić vjeruje da onaj tko se napio vode na Baščaršiji u sebi nosi tu "prepoznatljivu bosansku jednostavnost i neposrednost".

"Zagrepčani jesu hladni. Ali, kada se zagrebe ispod te njihove hladnoće, zna se naći i topline i velikog srca. Mada, ostavljaju jedan dojam, ne smijem reći svojim slatkorječivim i plastičnim jezikom kako bih ja to opisala, mi im dajemo jednu toplinu“, govori naša sugovornica.

U poimanju Zagrepčana postoji određena razlika kada nekoga imenuju Bosancem ili Hercegovcem. Gotovo nitko u kolokvijalnom govoru neće reći za državljana BiH da je Bosanac i Hercegovac.

Međutim, Sandra Bagarić za AA govori da ima problem u vezi s tim imenovanjima.

"Ja sam ono 'i', jer je moj otac iz Tomislavgrada. To je ono, i Bosna, i Hercegovina. Moja majka je Zeničanka, rođena sam u Zenici, gdje sam završila osnovnu školu, gimnaziju. Muzičku školu sam završila u Sarajevu. Zbograta sam 1992. godine došla u Zagreb. Na neki način, 18 godina sam bila Bosanka. A sad sam, dakle već 20 godina, Zagrepčanka.  Imam problema kada se izražavam kao Bosanka. Ja se stvarno izražavam kao mali veseli Bosanac. Onda mi malo Hercegovci znaju prigovarati. Kao, pa 'ćaća ti je od tamo'... Ali, ja sam živjela u Bosni i osjećam se Bosanka. Pošto ovdje ima raznih udruga, mislim da bi se trebali svi zajedno ponovo skupiti. Ustvari, biti jedno. A mida možemo svako selo bi podijelili na malu državicu",
tvrdi Bagarić.

Šali se da "ima dobar bosanski nos" i da "zna nanjušiti prave stvari".

"Željela bihcitirati našeg velikog obiteljskog prijatelja Enesa Kiševića: "Ako se po zemlji sudi, onda će i ljudi svuda biti ljudi". Ovaj citat bi bio vrijedan pažnje i bilo bi dobro da dođe do određenih ljudi“, ističe ugledna umjetnica.

Mnogi se slažu da su Bosanci raspjevan narod. Sevdalinke su se pjevale i u teškim vremenima. Apreko glazbe se najlakše prenose emocije, ona najlakše prelazi granice. Uspješna hrvatska operna pjevačica je, međutim, nesretna jer ne zna pjevati sevdalinku.

„Stvarno ne znam. To je jedna melizmatika koju čovjek mora imati u grlu. Moje grlo, mišići i glasnice su školovani za određene apođo tonove, koji proizvode malo drugačije frekvencije. Volim lijepu starogradsku pjesmu, volim sevdalinku, ali ne znam ju pjevati. Pozdrav Hanki Paldum koju obožavam i koja to radi najbolje na svijetu. Ja sam izabrala put ljubavi, uvijek pjevam o ljubavi. Opereta je jedan prekrasan žanr, koji je možda malo kičast, ali, za razliku od opere, uvijek završava sretno i svi se jako vole. Puno je prekrasnih ljubavnih fraza“, pojašnjava Sandra.

Sandra Bagarić je novinaru AA otkrila i da voli Rahmanjinova, Čajakovskog i općenito sve glazbenike koji znaju pokazati „tu našu veliku slavensku dušu“.

Taj put ljubavi, kada je riječ o Sandri Bagarić, podrazumijeva i to da kao operna pjevačica zavodi svoje slušatelje koji mogu biti bilo koje narodnosti, spola ili rase.

„Imam i jednu maluturnejukoja sam nazvala 'Ja ljubim'. Izabrala sam pjesme koje govore samo o ljubavi“, priča Sandra.

Ovu rođenu Zeničanku zbog njene simpatičnosti, veselog duha i otvorenosti naprosto nije moguće ne voljeti. No, priznaje da je u Zagrebu, u vremenu kada je tek došla iz Sarajeva, bilo određenih predrasuda.

„Bilo ih je, da. Ne smijem imenovati moju profesoricu na prvoj godini, ali reći ću da je profesorica talijanskog. Dođeš ponižen, kao da je nama u Sarajevu tada bilo divno i krasno, sa svim onim riječima poput tačka, opština, sedmica... Jednu sedmicu ćirilica, jednu sedmicu latinica. Smatram to velikim bogatstvom. Ja svoju djecu učim ćirilicu. Mislim da to treba znati. Dakle, počela sam raditi u HNK, već na prvoj godini su prepoznali moj talent, i rekla sam naglaskom malog vedrog Bosanca:
"Izvinite, ja moram na probu, ne mogu sad biti na času". Profesorica je mi je odgovorila: 'Kaj bute vi dotepenci, ak' ste već tu pri nas onda bute povedali po naški. Kod nas se ne veli izvinte, već ispričavam se", sjeća se Bagarić.

-Predrasude u Zagrebu-

Iako je uvijek bila buntovnik, Sandru je zateklo takvo ponašenje. Spomenuta profesorica ju je tri puta obarala, pa je morala ići na dodatne rokove.

„No, nebitno. Poslije smo se i sretale. Čak me je molila za karte za premijeru jer sam postala velika primadona i tražila se karta više. Oprostila sam joj, ali nisam zaboravila. Bilo je takvih situacija. Bilo je situacija kada sam malo koketirala sa medijima, u smislu voditeljstva, pa mi se spočitavao taj bosanski akcent i intonacija", priča Bagarić, te dodaje:

"S jedne strane su trebali da s TV-a izađe ta bosanska vedrina, a ljudi su mi znali reći: 'Joj, pa Vi ste nama doma, u dnevnom boravku'. S druge strane,bilo jeneugodnosti. Mislim da se ljudi tu deklariraju, tim ljudima ne zamjeram, oni su mi nekako jadni. Dapače, lijepo da se legitimiraju, da se odmah razgolite, da odmah znam s kime imam posla".

Sandra Bagarić je rekla da Bosanaca i Hercegovaca u povijesti hrvatske glazbe nema samo u popularnoj glazbi, a kako se često misli.

-Bosanci u hrvatskoj glazbi-

Spomenula je svoju pokojnu profesoricu, Ljljanu Molnar Talajić, koja je bila neprikosnovena hrvatska i bosanska primadona i koja je kao operna zvijezda pjevala po najuglednijim scenama svijeta.

Sandra Bagarić je napomenula da je čitav prostor bivše Jugoslavije imao prekrasne glazbenike, uz čije pjesme je odrastala, a i dan danas voli poslušati pjesme, primjerice, Zdravka Čolića.

„To su pjesme koje nose određene emocije, boju, određene mirise, vraćaju nas u neka divna vremena. Hvala Bogu da je tako i da ljudi prepoznaju vrijednosti. Režimi padaju, a vrijednosti prežive. Povijesti se mijenjaju, ali prava pjesma preživi. Možemo zahvaliti svim tim divnim ljudima i umjetnicima da hoće međusobno prelaziti granice. Glazba je zaista prekrasna.“