SARAJEVO
Ivana Despotović
Stradanja djece u Siriji, gdje je u proteklih 19 mjeseci poginulo 3.176 mališana, podsjetila su na istu sudbinu djece u Bosni i Hercegovini. Rat je i jednima i drugima na najbolniji način prekinuo djetinjstvo i oduzeo tek započete živote.
Spomenik u centru Sarajeva svjedoči o 1.600 poginule djece tokom 1.425 dana duge opsade glavnog grada BiH, u kojem je ukupno ubijeno 11.451 osoba. Svakog dana opsade, u Sarajevu je u prosjeku ginulo osam ljudi, a među njima jedno dijete. Ranjeno je 14.946 najmlađih Sarajlija.
Širom Bosne i Hercegovine ubijeno je više od pet hiljada djece. Djeca su ginula od snajpera, granata ili su mučena i ubijana u svojim domovima zajedno sa roditeljima. Samo u Srebrenici i okolini, u masovnim ubistvima i masakrima, ubijeno je 1.041 dijete.
Država i nakon 17 godina od prestanka rata nema precizne podatke o stradaloj djeci. Brojne porodice su kompletne pobijene, pa ubistvo djeteta nije imao ko prijaviti. Nekim preživjelim roditeljima rane su još svježe i ne žele prihvatiti istinu da su ostali bez svojih najmilijih.
Zlatka Imamović izgubila je sina jedinca 21. marta 1993. Bilo mu je pet godina. Granata sa srpskih položaja pala je ispred porodične kuće u Sarajevu i odnijela život malog Mirze. Majka Zlatka, zajedno sa ekipom agencije Anadolija, posjetila je Mirzin mezar i jecajući ispričala da joj je Mirzin lik još pred očima.
„Nije doživio da pođe u školu, da proživi mladost. To su nevina djeca, nikome nisu nanijeli nikakvo zlo. Njihovo je djetinjstvo prekinuto u najranijoj dobi. Moje dijete će nastaviti živjeti kroz mene i moje dvije kćerke koje sam rodila poslije Mirzine pogibije. Veliki je nedostatak i praznina, svaki kutak u kući podsjeća na njega i uvijek će podsjećati“, kazala je majka Zlatka. Uprkos bolu i praznini, majka Zlatka ne mrzi nikoga.
„Ne može se mrziti, ja ne mogu, ni na osvetu čak ne pomišljam. Ja lično tražim pravdu i voljela bih da upoznam čovjeka koji je to jutro ispalio tu granatu, da ga pogledam u oči i da ga pitam ima li on dijete. Pitala bih ga kako prati rast svog djeteta, da li ide u školu, na roditeljske sastanke, vodi li ga na utakmice, u parkove... Samo bih mu rekla da je on meni oduzeo ono što radi sa svojim djetetom“, kazala je majka Zlatka.
Dan prije ubistva malog Mirze, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva Fikret Grabovica izgubio najvrijednije što je imao - kćerku Irmu koja je ubijena 1993. kad joj je bilo 11 godina.
„Tog 20. marta nije bilo borbenih dejstava i Irma je izašla sa drugaricama. Taj izlazak je bio koban, jer su zločinci ispalili raketu koja j eksplodirala u neposrednoj blizini. Nju je geler pogodio i ona je preselila nedugo poslije toga. Taj trenutak je bio kao da se srušio svijet i da je sve otišlo u katastrofu“, rekao je Fikret Granovica, otac nedužne sarajevske žrtve. Novinaru Anadolije, kraj Irminog mezara je ispričao da ima samo jednu želju, a to je da djeca više nikad i nigdje ne stradaju.
„Mi, roditelji ubijene djece, ne znamo da mrzimo, nismo spremni ni na osvetu ni na bilo kakvo zlo. Nama je bitna pravda i da se stvore okolnosti kako nikada više nevina bića ne bi ginula i bila ubijana kao tokom opsade Sarajeva. Nema dana da moja sjećanja i misli ne budu posvećeni Irmi. Moja mlađa kćerka, koja je rođena dvije godine nakon Irme, tek je nakon 16 godina uspjela izgovoriti njeno ime, kada je krenula jedne prilike za Bajram na njen mezar“, kazao je Grabovica.
Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini je tokom rata ubijeno ili nestalo 3.753 maloljetnika. Direktor Centra Mirsad Tokača kazao je da je najviše djece ubijeno u Sarajevu, Srebrenici i Prijedoru.
„Kada govorimo o polnoj strukturi, veoma je interesantno da je ubijeno mnogo djevojčica. Gotovo trećina žrtava bile su djevojčice, njih 992, dok je dječaka ubijeno 2.761. Očigledno je da je u ratu u BiH stradao veliki broj civila, djece i maloljetnika, i da su u mnogim gradovima, naročito u Sarajevu, civili bili ciljana kategorija“, kazao je Tokača.
Djeca su najviše ginula od granata i pješadijskog oružja. Ubijana su u svojim kućama, na igralištima ili u redovima za vodu. Djeca su, tvrdi Tokača, djelila sudbinu svojih roditelja, a mnogi mališani su pronađeni u u masovnim grobnicama, pa i u logorima.
„I djeca su, zajedno sa svojim roditeljima, bila cilj agresije. Ako sa namjerom gađate jedno igralište gdje je najveći broj djece, to nije ništa drugo nego ciljano ubijanje djece“, naglasio je Tokača.
Svijet na primjeru djece iz Bosne i Hercegovine nije ništa naučio. Djeca u Homsu, Halepu i Idlibu imaju isti sudbinu kao njihovi vršnjaci u Sarajevu, Srebrenici i Prijedoru.
Prekinuto je djetinjstvo više od tri hiljade sirijskih mališana. Preživjela djeca Sirije mole za mir. A s njima mole i male Sarajlije.
