Ivana Despotović
Mjesto Sretnice u općini Mostar nema nikakvih dodirnih tačaka sa svojim imenom. Uz mnoge tragedije koje su zadesile ovo mjesto, jedna od najinteresantnijih je priča o restoranu "Udovice".
Na putu koji vodi iz Mostara ka Čitluku, na jednoj ravnici, ekipa agencije Anadolija od vlasnika restorana Filipa Kordića čula je zanimljivu priču o nastanku ovog objekta.
"Ruža i Kata, moje babe, ostale su udovice 1945. godine u svojim kasnim dvadesetim godinama. Ruža je ostala sama sa troje muške djece, a Kata sa troje ženske djece. Najstarije dijete bio je moj otac, koji je tada imao pet godina, a najmlađi je još bio u trbuhu kad se to desilo. Iza mojih djedova ostala je puka sirotinja", započeo je svoju priču Kordić.
Iza Drugog svjetskog rata u tom dijelu Hercegovine bilo je puno obradive zemlje i vinograda, radilo se puno oko sijena i stoke. Ljudi iz Brotnja, Čitluka i cijelog kraja, radili su na Mostarskom blatu. U Sretnicama odmarali su se ljudi i konji, a Kordić je kazao kako su njegove babe počele kuhati hranu za te ljude.
"S početka je to bilo samo lešo meso i domaća hrana, poput zelja i raštike. Ljudi, da bi se solidarisali sa sirotinjom i tim ženama koje su ostale bez 'muške glave', počeli su dolaziti tu i plaćati im za to što im kuhaju, da bi podignule tu djecu", kazao je Kordić.
Ruža i Kata počele su sa kuhanjem za radnike i putnike 1953. godine. U početku većinu namirnica same su sadile, a stoku su uzimale od domaćina koji su je držali kraj Mostarskog blata. Kordić je kazao kako su od tog novca one u dogledno vrijeme uspjele iškolovati djecu. Muški su uspjeli u poslovnom svijetu, a ženske su se udale. Do posljednjeg rata, "Udovice" nikad nisu zaživjele kao registrovani restoran, a Kordić je pojasnio da su tadašnje vlasti prepoznale to što su one radile i nisu ih dirale. Ljudi su uvijek govorili "Idemo kod udovica" i tako je restoran očuvao svoju tradiciju.
Kordić se u razgovoru sa novinarom AA prisjetio i očevih priča iz djetinjstva o restoranu.
"Sva su djeca učestvovala u tom restoranu. U ono vrijeme živjelo se teško, moj otac je kopao kod drugih za nadnicu i radio oko kuće šta je trebao. Jedan stric je radio oko stoke, najmlađi je rođen 1945. i kao dijete je radio ono što je mogao. Ali ljudi iz ovog kraja htjeli su pomoći u podizanju te djece, da ne ostanu sirotinja, već da postanu ljudi", rekao je Kordić.
U "novije vrijeme" '80-tih godina, kada su djeca radila svoje poslove, restoran nije radio. Tada su mlađi stanovnici Sretnica, prije odlaska u grad ili po povratku, svraćali kod Kate i Ruže. Kordić se prisjetio kako im nije bilo teško ustati i spremiti nešto za jelo, i na taj način održale su to "okupljalište".
"Najljepše uspomene iz perioda mog djetinjstva su sitnice koje čine život. Svaka baba imala je jašmak sa dva džepa u kojima su uvijek bili slatkiši, suha smokva ili orah. Time bi nas pripazile, i na neki način favorizirale unuka. Uvijek su znale i imale načina da se osjećamo posebno, svoj pristup i djeci i odraslima, čemu ih je vjerovatno život naučio", kazao je Kordić.
"Sjećam se priče o jednoj grupi radnika koji su imali niske plate i većinom nisu mogli sebi priuštiti hranu. Babe su imale jedan kablić na ulazu u restoran, u koji su ljudi ostavljali novac za hranu. Hrana nije imala cijenu, već se davalo koliko se može. Ti radnici bi se obično pretvarali da nešto ubacuju u kablić, ali ruke su im bile prazne. Kada bi dobili platu, trudili bi se da nadomjeste ono što su prethodno jeli. Ali, Ruža i Kata nikada nisu ništa rekle. Bilo je važno da su ljudi siti", istakao je Kordić.
Današnji objekat podignut je iza posljednjeg rata. U njemu sve odiše sjećanjem na Ružu i Katu. Njihovi portreti su na zidovima, kao i slike posuđa i oruđa kojim su se one služile u to vrijeme. Čak i logo restorana, koji je porodica napravila, služi njima na čast. Siluete dvije glave, sa maramama i jednom suzom, simbolišu njihovu borbu i brigu jedne za drugu.
"Nakon posljednjeg rata, ponavlja se ružna tradicija, ostaje se bez kuća i uže rodbine. Poslije rata, 1996. godine, obnovili smo restoran, to jeste sagradili novi. Pošto je već postojao naziv, dali smo mu ime 'Udovice'. Ono označava poštovanje prema njima dvjema, a i ljudima znak da se ne trebaju predavati. Uvijek postoji način i mogućnost da se napravi dobra priča uz ljude", istakao je Kordić, dodavši da su restoran obnovili njegov otac i on.
"Poslije rata, vrlo teško je bilo dati naziv restoranu Udovice. I meni bi bilo neugodno doći u restoran koji se zove tako. Ali sada kada znaju pozadinu svega, mislim da nas ljudi više cijene što smo dali taj naziv upravo iz poštovanja prema njima. Iste su sudbine i poslije ovoga rata, ljudi su ostali bez muških glava i svega svoga, ali ne treba se predavati. Ovo je dokaz da se iz ničega može napraviti nešto", zaključio je Kordić.
Ruža i Kata umrle su krajem posljednjeg rata i nisu dočekale novi restoran. Ipak, Kordić je kazao kako vjeruje da bi bile ponosne na način na koji je njihova borba za opstanak evoluirala. Stari restoran, nastavio je on, porodica će obnoviti u čast Ruže i Kate, kako bi svima služio kao znak da ni u najcrnjim vremenima ne treba odustajati.
