SARAJEVO
Senita Šeherčehajić
Bosna i Hercegovina sutra, 1. marta 2013. godine, obilježava 21. godišnjicu nezavisnosti.
Tog dana 1992. godine, od 64 posto građana Bosne i Hercegovine koji su se odazvali referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 99,44 posto glasalo je „za“. Referendumsko pitanje je glasilo: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“.
Do danas se stavovi u dva bosanskohercegovčka entiteta, Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, u vezi sa obilježavanjem ovog dana nisu približili. Tako će i ovaj 1. mart u Federaciji BiH biti obilježen neradno, dok će u Republici Srpskoj to biti uobičajen radni dan.
Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995. godine, neposredno prije okončanja krvave agresije i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.
Prethodno je Zakon o 1. martu donijela Skupština RBiH, 28. februara 1995. No, na osnovu ovog akta, danas se Dan nezavisnosti obilježava samo na dijelu teritorije BiH, odnosno u Federaciji BiH.
Referendum o nezavisnosti, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, s jedne strane značio je potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti zemlje. No, referendum je bio i uvod u trogodišnji krvavi rat, agresiju koja je odnijela više od stotinu hiljada žrtava, dok je više od milion građana Bosne i Hercegovine protjerano s ognjišta. Rat je ostavio trajne posljedice po stanovništvo, infrastrukturu i ekonomiju zemlje koja se nije oporavila sve do danas.
-Burna sjednica Skupštine SRBiH i prijetnje-
Odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti u Skupštini SRBiH donijeta je u vrijeme disolucije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kad su bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost. Bilo je to vrijeme intezivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika predsjedništava jugoslovenskih republika o iznalaženju izlaza iz jugoslovenske krize. Bilo je to vrijeme kad su se ratna dešavanja iz Hrvatske već prelila u Bosnu i Hercegovinu napadom Jugoslovenske narodne armije u septembru 1991. godine na selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini.
Unutar BiH to je bilo vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke, na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja je 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine (čije ime je u augustu 1992. promijenjeno u Republika Srpska). U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.
O sudbini republika bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, intenzivno se razgovaralo i na međunarodnom planu. U holandskom gradu Den Haagu je 5. novembra 1991. održana Konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. U praksi je to značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu.
Evropska zajednica je 16. decembra 1991. godine usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom su pozvane jugoslovenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao nezavisne države. Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom.
Vođena uvjetom Arbitražne komisije, Skupština SRBiH je na burnoj i teškoj sjednici 25. januara 1992. godine donijela odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Skupština SRBiH donijela je o odluku o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija SFRJ.
Za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata, dok nije dobila podršku većine predstavnika srpskog naroda, koji su prije glasanja, na prijedlog Srpske demokratske stranke (SDS), koju je predvodio današnji haški optuženik Radovan Karadžić, napustili skupštinsko zasjedanje.
Odluka je donesena nedugo nakon otvorene prijetnje koju je pred očima cijele bosanskohercegovačke, ali i svjetske javnosti, Radovan Karadžić uputio muslimanskom narodu.
„Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani, ako bude rat ovdje“, poručio je Karadžić sa skupštinske govornice 15. oktobra 1991. godine prilikom donošenja Akta o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine koji je prethodio odluci o referendumu.
Na Karadžićevu izjavu odmah je reagirao Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RBiH.
"Njegov (karadžićev, op.a.) način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji... Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana... jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi", istakao je Izetbegović.
Prema odluci Skupštine SRBiH, referendum je provela Republička izborna komisija i općinske izborne komisije.
-Referendumski dani i barikade u Sarajevu-
Tadašnji SDS je učinio sve kako bi onemogućio građane srpske nacionalnosti da učestvuju u referendumu. Pristalice SDS-a su se žestoko suprotostavljali referendumu, a mnogi od njih bili su već dobro naoružani. Postavljene su zapreke na cestama kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala.
Noć uoči referenduma iz Travnika je došla uznemirujuća vijest da su srpski ekstremisti na Komaru postavili barikade i ubili dvojicu ljudi. Kako su izvijestili mediji, na barikadi su bili „srpski teritorijalci, pripadnici JNA i četnici“.
No, ipak, na referendum su izašli građani srpske nacionalnosti koji su živjeli uglavnom u većim gradovima. Prema novinskim izvještajima, prvog dana referenduma Srbi iz Jajca su izašli na glasanje u naseljima bare, Volijak i Pijavica... Navodi se da su u Tuzli glasali građani svih nacionalnosti... Drugi dan referenduma počeo je u opuštenijoj atmosferi jer je stigla vijest da su noć prije sklonjene barikade na Komaru.
Miro Lazović, jedan od osnivača Foruma parlamentaraca BiH 1990, u vrijeme referenduma poslanik u Skupštini SRBiH, bio je među srpskim predstavnicima koji su podržali odluku o održavanju referenduma. Nakon toga, i on i njegova porodica bili su izloženi direktnim prijetnjama. Ipak, Lazović koji je sve vrijeme opsade ostao u Sarajevu, smatra da će „1. mart ostati jedna od najsvjetlijih tačaka u historiji BiH“.
Tog dana, prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović je na konferenciji za novinare izjavio: „Mislim da možemo da kažemo da smo ne samo suverena i nezavisna država, nego i međunarodno priznata država.“
Ali, samo nekoliko sati nakon te izjave, nove slike glavnog grada BiH su šokirale svijet. Naime, u predvečerje 1. marta na Baščaršiji, kod Stare pravoslavne crkve, ubijen je srpski svat Nikola Gardović. To je bio povod da u organizaciji tadašnjeg SDS-a tokom noći budu digne barikade na svim važnijim raskrsnicama u Sarajevu.
Narednog dana Sarajevo je osvanulo potpuno blokirano. Krizni štab SDS-a objavio je zahtjev da se obustave sve aktivnosti na priznanju suverene i nezavisne BiH. Dnevni list „Oslobođenje“ osvanuo je s naslovnicom na kojoj je pisalo: „Barikade protiv Sarajeva“.
No, bh. patriote su se brzo organizirale i odgovorile na barikade. Sa Dobrinje je ka centru grada krenula povorka ljudi pred kojom su se maskirani ekstremisti s barikada počeli povlačiti...
Šestog marta 1992. godine Republička izborna komisija je proglasila rezultate referenduma.
„Na osnovu člana 28. Tačke 6. Zakona o referendumu (”Sluzbeni list SRBiH”, br 29/77 i 24/91), Republička izborna komisija na sjednici održanoj 6. marta 1992. godine, utvrdila je rezultate Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine i iste objavljuje:
Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 posto i to prema izvodima iz opštih biračkih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opšti birački spisak 83.535. glasača. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14 posto. Od ukupnog broja vazećih listića “ZA” je bilo 2.061.932 glasača ili 99,44 posto, dok je “PROTIV” glasalo 6.037 ili 0,29 posto, a nevazećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25 posto.
Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 posto (”Sluzbeni list RBiH”, br. 7; 27. mart 1992.).“
-Međunarodno priznanje, agresija i mirovni sporazum-
Ovi rezultati su omogućili međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila.
Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.
No, već prvi dan bh. nezavisnosti agresorske snage pod direktnom komandom Slobodna Miloševića, a koji je vladao uz pomoć optuženika za genocid Radovana Karadžića i Ratka Mladića u tadašnjoj takozvanoj Republici Srpskoj, započele su napade na Sarajevo i BiH.
Pakao bosanske države okončat će se tek potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Parizu.
Mirovnim sporazumom potvrđene su međunarodno priznate granice, suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. No, priznato je i njeno unutrašnje teritorijalno ustrojstvo, odnosno podjela na dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine (51 posto teritorija) i Republiku Srpsku (49 posto).
Alija Izetbegović možda je najbolje opisao postignuti sporazum kojim je okončan trogodišnji krvavi rat i agresija na BiH.
„ U svijetu kakav je i sa ljudima kakvi jesu, nije se moglo više postići“, kazao je Izetbegović neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Dejtonski mirovni sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je donesen kao njegov sastavni dio, na snazi su do danas sa svim svojim manjkavostima. U proteklih 17 godina bilo je i pozitivnih iskoraka u namjeri da se poprave nedostaci dejtonskog Ustava. Među njima je sigurno i odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti tri naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba, na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Odluka je provedena na način da su izmijenjeni entitetski ustavi u smislu uvođenja jadnakopravnosti tri naroda u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.
U međuvremenu, formirano je državno Ministarstvo odbrane i Oružane snage BiH koje su danas na takvom niovu obučenosti i kapacitiranosti da učestvuju u međunarodnim mirovnim misijama pod vodstvom NATO saveza.
-Stagnacija na putu ka EU i NATO-u i zapaljiva retorika-
Međutim, iako su njene vlasti i građani odavno izrazili opredjeljenje, u čemu je značajno pomogla i međunarodna zajednica, o pristupanju BiH Evropskoj uniji, zemlja posljednjih nekoliko godina uglavnom stagnira u ispunjavanju uvjeta na putu ka članstvu u Evropskoj uniji.
Vlasti nisu provele ni političku odluku o upisu vojne imovine na državu, kojom bi bio otkočen godinu dana bokirani put ka članstvu u NATO-u, odnosno dobijanje Akcionog plana za članstvo.
Od 2009. godine, kad je Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio presudu u predmetu Sjedić – Finci protiv BiH i ona postala jedan od uvjeta za dalje napredovanje ka članstvu u EU-u, nije učinjen napredak u provođenju te odluke. Naime, implementacija presude u najkraćem znači izmjene Ustava Bosne i Hercegovine kojima bi se izjednačili svi građani Bosne i Hercegovine prilikom kandidiranja za člana Predsjedništva BiH i u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i to postalo pravo svih, a ne samo pripadnika tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) u BiH.
Bosna i Hercegovina je država koja nema državno ministarstvo zdravstva, poljoprivrede, rada i socijalne zaštite. Njeni građani koji su zdravstveno osigurani u Sarajevu, ne mogu to osiguranje koristiti za liječenje u stotinjak kilometara udaljenoj Tuzli ili Mostaru i obrnuto. Penzioneri u Banjoj Luci ne primaju istu najnižu ili najvišu penziju kao penzioneri u Sarajevu.
Bosna i Hercegovina je trenutno, osim Somalije, jedina zemlja na svijetu koja u 2011. godini nije popisala svoje stanovništvo.
U Bosni i Hercegovini, prema međunarodnim procjenama iz 2011. godine, živi oko 3,8 miliona stanovnika. Od tog broja, na kraju prošle godine, prema domaćim statistikama, radilo je svega 685.117 Bosanaca i Hercegovaca, dok je 550.255 njih nezaposleno, a približno toliki je i broj penzionera. Nezaposlenost i posljednjih nekoliko godina raste, kao i broj penzionera. Država, koja muku muči s budžetskim deficitima svih nivoa vlasti, još ne nalazi način da osigura nova radna mjesta i zaustavi rast stope nezaposlenosti.
Od posljednjih općih izbora u oktobru 2010. godine do danas veći dio vemena potrošen je prvo na formiranje parlamentarne većine i izvršne vlasti, a samo nekoliko mjeseci nakon toga formirana je nova većina u Parlamentarnoj skupštini BiH i u skladu s tim rekonstruisano i Vijeće ministara BiH.
I entitetske vlade, ona u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, trenutno su u procesu rekonstrukcije koji će trajati, po procjeni stručnjaka, najmanje dva mjeseca.
Dvadesetjednu godinu nakon referenduma o nezavisnosti BiH, politički sljedbenici onih koji su se protivili referendumu i dalje ne odustaju od zapaljive retorike koja poziva na podjele zemlje i o teritorijalnom preustroju i daljoj decentralizaciji.
No, za razliku od vremena u kojem je organiziran referendum o nezavisnosti, danas oni koji govore o podjelama više nemaju podršku bosanskohercegovačkih susjeda sa istoka i sa zapada. Poruke političkog establišmenta i Srbije i Hrvatske odavno su jasne – BiH je suverena i nezavisna država u granicama potvrđenim Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Prvi mart 1992. godine, bio to državni praznik ili se nekad u budućnosti utvrdilo da će se kao dan nezavisnosti obilježavati neki drugi važan datum iz povijesti BiH, ostaje historijska činjenica, fakat, dan kad se većina stanovnika BiH izjasnila da želi živjeti u suverenoj, nezavisnoj BiH, državi ravnopravnih građana i naroda.
news_share_descriptionsubscription_contact
