Svijet

Svjedoci i žrtve kolonijalizma: Uništili su nam živote i oduzeli porijeklo

O traumama koje e preživjela kada je imala dvije godine i o 13 godina života u nepovoljnim uvjetima u internatu, svjedokinja kolonijalizma Mujinga je svjedočila u razgovoru za Anadolu Agency

Selen Temizer   | 06.12.2021
Svjedoci i žrtve kolonijalizma: Uništili su nam živote i oduzeli porijeklo Foto: Dursun Aydemir - Anadolu Agency

Brisel

Jedna od posljednjih živućih svjedokinja tamne evropske historije kolonijalizma Lea Tavares Mujinga nastavlja tragati za pravdom za žrtvu i nehumanost koju je pretrpjela nakon što su je belgijske kolonijalne vlasti kao bebu odvojile njene od porodice iz Konga, javlja Anadolu (AA).

Mujinga je rođena u Kasaiju, u Kongu za vrijeme belgijske kolonijalne vlasti u toj afričkoj zemlji. Majka joj je bila domicilni stanovnik Konga, a otac Portugalac.

Kao takva je bila žrtva politike izolacije koju je belgijska kolonijalna administracija provodila s ciljem sprječavanja međurasnog suživota i zbog činjenice da joj je otac bijelac bila je tretirana kao “dijete srama“.

Kada je njen otac otputovao u rodni Portugal da porodici saopći radosnu vijest da je dobio dijete, kolonijalne vlasti su Mujingu oduzeli od njene majke i odveli je u internat katoličke crkve u Kongu.

O tom tužnom događaju koji je preživjela kada je imala dvije godine i o 13 godina života u nepovoljnim uvjetima u internatu Mujinga je svjedočila u razgovoru za AA.

“Od porodice su me odvojili kada je otac otputovao u posjetu porodici u Portugalu. Tada se putovalo brodom i trebalo mu je najmanje pola godine da dođe do Portugala. Kada se vratio ja sam već bila odvojena od majke. Tražio me je, ali nije uspio da me nađe. Bila sam dvogodišnja djevojčica koja nije znala ni jezik ljudi koji su me odveli“, kazala je 75-godišnja Mujinga.

Ona je navela da su djeca u internatu bila oskudno odjevena i bosa i na stopalima još uvijek ima ožiljke iz tog perioda. Kaša od riže je bila jedina hrana, a često je gladna išla na počinak u krevet bez jastuka i adekvatnog pokrivača.

“Soba u kojoj sam bila je bila odmah pored mrtvačnice s obzirom da je zgrada internata bila ujedno i bolnica. Niko mi ne bi vjerovao kada bi vam pričala šta sam sve čula i vidjela, zato i ne želim govoriti sve detalje“, kazala je Mujinga.

- Samo dva puta vidjela majku za teških 13 godina-

Mujinga je iz internata izašla nakon završetka škole, odnosno kada je imala 15 godina. Tokom cijelog boravka u internatu samo je u dva navrata vidjela svoju majku koja je u oskudnim uvjetima živjela u selu koje bilo udaljeno stotinama kilometara od internata.

“Prvi put me uspjela posjetiti kada sam imala četiri, a drugi put sam je vidjela kada sam imala osam godina i kada su mi dozvolili da u pratnji dvije osobe odem do njene kuće.

“Putovanje čamcima i kamionima trajalo je pet ili šest dana. Sav novac koji su nam dali u internatu smo morali dati kamiondžiji. Nismo imali novca da čamcem pređemo rijeku, ali nam je pomogla jedna žena, koja je bila rodica moje majke. Majka je spavala kada smo došli do njene kuće. Nije mogla vjerovati da sam tu. Grlile smo se i plakale i tad sam vidjela da na jastuku drži moju odjeću sa kojom je godinama spavala“, kazala je Mujinga.

Nakon izlaska iz internata, Mujinga je radila kao učiteljica, a brzo se udala za belgijskog pilota sa kojim je dobila četvero djece. Muž joj je poginuo u avionskoj nesreći 1988. godine i to je bila nova trauma i novi izazov u njenom životu.

- Pismo kraljici-

Ona se potom s djecom preselila u Belgiju i poslala pismo tadašnjoj belgijskoj kraljici Fabioli.

“Napisala sam joj da sam ja jedno od njene djece jer su nam tako govorili u internatu. Napisala sam joj da sam s djecom došla u Belgiju koja mi je oduzela porodicu, porijeklo i svaki vid naslijeđa. Pitala sam je može li mi pomoći. Odgovorila mi je, ali rekla je da mi ona ne može pomoći i da se za to obratim humanitarnim fondovima“, kazala je Mujinga.

Mujinga je odgojila svoju djecu i snagu za borbu crpila iz druženja sa četvero prijatelja koji su u djetinjstvu imali istu sudbinu. Prije tri godine su se obratili advokatu i podigli tužbu protiv Belgije za zločin protiv čovječnosti.

Prva takva optužnica za period belgijske kolonijalne vlasti na Sudu u Briselu je razmatrana 14. oktobra i predviđa isplatu odštete od po 50.000 eura.

Advokat je u optužnici naveo da su i Belgija i crkva napustila djecu u Kongu nakon proglašenja nezavisnosti te zemlje i da su bila zlostavljana od strane militantnih grupa.

Suđenje je trebalo biti okončano krajem oktobra, ali Mujinga još uvijek nije dobila nikakvu obavijest o tome.

“Oduzeli su nam porijeklo i korijene naše djece. Kolika je cijena za uništeni život? Može li se uopće govoriti o odšteti? Mi želimo da se usvoji zakon koji će štititi hiljade ljudi koji su povezani s ovakvim slučajevima“, poručila je Mujinga.

Kongo je bio belgijska kolonija u periodu 1908.-1960., a Mujinga je kazala da je i njena prabaka bila robinja prema kojima su se kolonijalne vlasti brutalno odnosile.

“Belgija kao država i dalje izbjegava da se suoči sa svojom tamnom kolonijalističkom prošlošću. Samo su se izvinili i predložili su simboličnu odštetu od jednog eura“, kazala je Mujinga.

Njen sin Ignace Moleka nije mogao skriti suze slušajući majčinu bolnu životnu priču te je kazao da je ona izuzetno jaka i hrabra žena.

“Nije joj bilo lako, kao ni nama. Veoma je jaka i samo jednom smo je vidjeli kako plače. Bilo je to kada je advokatu svjedočila prije podizanja optužnice. Tada je prvi put otvoreno govorila o tome“, kazao je Moleka.

Moleka često putuje u Kongo u posjetu porodice svoje supruge, a njegova majka Mujinga nikada više nije posjetila rodnu zemlju i to ne namjerava učiniti.


Na internet stranici Anadolu Agency (AA) objavljen je samo dio sadržaja vijesti koje su putem našeg Sistema protoka vijesti (HAS) dostupne korisnicima. Molimo da nas kontaktirate za pretplatu.
Srodne teme
Bu haberi paylaşın