Život, Balkan

Mevlidi Hukić ubijeni su suprug, tri sina, dva brata: Opet se mora živjeti zajedno

Ovog 11. jula u Memorijalnom centru Potočari klanjat će se dženaza za Mevlidinog supruga Hajdina i sina Sejada. Ranije je vječni smiraj pronašao sin Senad, a još uvijek traga za najmlađim sinom Samirom

Edin Skokic   | 20.06.2022
Mevlidi Hukić ubijeni su suprug, tri sina, dva brata: Opet se mora živjeti zajedno Foto: Ahmed Bešić - Anadolu Agency (AA)

Tuzla

U genocidu nad Bošnjacima Srebrenice Mevlidi Hukić (74) ubijen je suprug Hajdin, sinovi Senad, Sejad i Samir, dva brata, na desetine bliže i dalje rodbine. Ovog 11. jula u Memorijalnom centru Potočari klanjat će se dženaza za njezinog supruga Hajdina i sina Sejada. Ranije je vječni smiraj pronašao sin Senad, a još uvijek traga za najmlađim sinom Samirom.

Zdravlje joj je narušeno. Nedavno je imala operaciju i još se oporavlja.

“'Udaram' inzuline otkako je Srebrenica pala. Ujutro i navečer. Ujutro 'udaram' po 40 i više jedinica, a uvečer 20. Tablete pijem. Sada mi je doktorica smanjila tablete, ali inzulin 'udaram' i ujutro i navečer“, priča Mevlida Hukić, koja živi zajedno sa sinom Zuhdom, jedinim koji je preživio marš smrt od Potočara do Nezuka.

Utjehu joj pruža sin Zuhdo i njegova dva sina. Unuk od sina Senada je u Sjedinjenim Američkim Državama, a rođen je 27 dana prije pada Srebrenice. Sa neopisivom tugom prisjeća se dana kada su kupili kamion najstarijem sinu Senadu i kada je prije agresije na BiH počeo raditi.

“Odgajala sam moju djecu, bili su kako treba. Narod im se divio. Kažu mi svaka ti čast i tebi i suprugu kako ste ih vaspitali, kako su vam dobra djeca“, prisjeća se Mevlida kao i trenutka kada su se rastali u Potočarima.

Sinovi su je hrabrili da će se opet sresti, ali… Srela ih je u ovih 27 godina tuge i bola samo u snovima, plačući noćima i klanjajući danima.

“Sanjala sam ih, i svašta. I sad ih sanjam, plačem, deveram… Obolila sam i ja se borim za sebe. Borim se za sina. I on je imao infarkt, srčani. Deveram…“, priča Mevlida.

Prija pada Srebrenice bili su gladni, žedni, bosi… Po dolasku na slobodnu teritoriju Mevlida, njene snahe i unuci, prvo su boravili u bazi na Dubravama, a potom u kolektivnom naselju Ježevac kod Banovića. Kopala je njive, radila za nadnicu i patila.

“I dan danas patim. Valjalo je odgojiti malo dijete, odgojiti i dovesti do selameta, a sad da ga nema. Ne mogu nikako… Dokle će Allah dati da se živi ne znam“, pita se Mevlida Hukić.

Braća su joj ubijena u Bratuncu, a majka joj je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od tuge za njima umrla u Srebrenici. Poslije svega ističe da ne mrzi nikog i da kao vjernica traži da dželatima dragi Bog da ono što su zaslužili.

“Opet se mora živjeti zajedno. Daj da ne bude opet, dalje, sine. Da bude mir, da nas ovamo opet ne napadnu. Živim sa strahom, ušao je u mene strah“, ističe Mevlida.

Pored sina Zuhde ima i kćer koja živi u Banovićima i koju je prvu rodila. Nada da su joj suprug i sinovi živi tinjala je sve do trenutka kada su joj saopštili da će ove godine biti ukopani njen Hajdin i sin Sejad. Živi za dan kada će biti pronađen i najmlađi sin Samir. Ponavlja da ih sanja, a posljednjeg je sanjala Sejada, koji će vječni smiraj pronaći 11. jula ove godine.

“Sanjala sam Sejada, što smo ga sad pronašli. Hoću da uđem u kuću, a on se pod stepenicama sakrio. Pitam ga šta radiš tu. Prenem se iz sna i počnem plakati“, kaže na kraju svoje bolne ispovijesti majka Mevlida Hukić, čiji su tuga i bol neopisivi.

Na internet stranici Anadolu Agency (AA) objavljen je samo dio sadržaja vijesti koje su putem našeg Sistema protoka vijesti (HAS) dostupne korisnicima. Molimo da nas kontaktirate za pretplatu.
Srodne teme
Bu haberi paylaşın