SARAJEVO
U Brezi, gradiću 30-tak kilometara udaljenom od Sarajeva, ljudi žive i umiru kao rudari. Ovo zanimanje se tako prenosi s koljena na koljeno, s generacije na generaciju...
Do sada su ovaj posao, u kojem se zarađuje hljeb s devet kora, uglavnom radili muškarci. No, malo je poznato da ima i dosta hrabrih žena koje se spuštaju pod zemlju.
Pored između 700 i 800 muškaraca, u rudniku u Brezi radi i desetak hrabrih žena. Ovog mjeseca rudari obilježavaju svoj dan. Tim povodom reporteri agencije Anadolija (AA) posjetili su ove bosanske heroine.
Prvoj generaciji rudarskih tehničara pripada Sakiba Čović. Ona, također,svakodnevno silazi u jamu.Radi na poslovima uzorkovanja analize zraka, prašine i mjerenja temperature. Do penzije su joj preostale još tri godine.
„U Brezi sam se rodila. Ovo je rudarsko mjesto. Rudarski zanat se u mojoj porodici prenosi s koljena na koljeno. Otac je bio rudar, braća, pa tako i ja“, govori Sakiba Čović.
Svoj posao shvata krajnje ozbiljno. Kako i ne bi kada od ozbiljnosti njenog pristupa zavise životi stotina ljudi.
„Analiza zraka ide svakodnevno, uzorci prašine sedmično“, kaže Čović o svom poslu.
Za rudare tvrdi da su humani. Svi su, veli, kao jedan, kao braća... Tako su, sjeća se, prihvatili i prve žene koje su stigle u rudnik sada već davne 1984. godine.
„Nikada nismo imale nikakvih problema s kolegama. Nikada nisam razmišljala da promijenim posao. Srodila sam se s njima“, kazala je Sakiba za AA,te dodala da ovdje važi pravilo „svi za jednog, jedan za sve“.
Dok neke žene rade poslove koji su „primjereni“ pripadnicama ljepšeg spola, Sakiba ističe da je svjesna opasnosti posla kojim se bavi.
„Tradicionalni rudarski pozdrav 'Sretno'dovoljno govori kako opasne poslove obavljamo. Silazi se u jamu duboku i do 400 metara. Svaki posao nosi i dobre i loše strane, pa i ovaj“, podvlači ona.
Pojašnjava da su ona i njene kolegice u rudnik došle veoma mlade i da su se lahko uklopile. Ona je, također, istakla da su rudari uvijek spremni da im pomognu.
„Nekada ima situacija kada fizički ne možemo odraditi neki posao. Ali, oni su uvijek uz nas, u svakoj situaciji. Nikada nismo doživjele to da nas omalovažavaju ili da se mi osjećamo manje vrijednim. Gledaju nas kao sestre“, iskreno govori Sakiba.
Desetak žena u brezanskom rudnik svakodnevno ulazi u jamu. Dio njih radi u magacinu, a dio na analizama.
„Imamo kraće radno vrijeme.Dakle, uglavnom nismo osam sati vezane za jamu. To koliko vremena provedem u jami ovisi od posla. Nekada je to i osam sati, nekada četiri, pet“, pojašnjava Sakiba za AA.
-Metode naših djedova-
Nesreće su dio svakodnevnice urudniku. Sakiba nam je otkrila da je i njen mlađi brat stradao kao rudar.
„Svakodnevno si pod tim nekim pritiskom. Nesreće se događaju i vani, ali sam pojam jama nosi neki strah“, primjećuje.
Posebno, veli, jer se u rudnik malo ulaže.
„Radimo metodama kojima su radili naši djedovi.U rudnik se ne ulaže“, zaključuje Sakiba u razgovoru za AA.
Priču završavamo rudarskim pozdravom „Sretno“. Njega koriste svi rudari. To je, kako na poručiše, više od pozdrava, jer je u njemu sadržana želja svih rudara – da živi napuste jamu.
