Neuspjela humanitarna intervencija u Venecueli nameće mnogo pitanja

DANIEL SALGAR ANTOLINEZ - Čelnik opozicije i predsjednik parlamenta Venecuele Juan Guaido se 23. januara pozvao na tri člana Ustava i proglasio se privremenim šefom države. Aktuelnog predsjednika zemlje Nicolasa Madura je nazvao grabežljivcem i pokrenuo kampanju rušenja legalne vlasti. Takav plan opozicije je okupio snažne saveznike i privukao pažnju medija, ali i dalje nema opipljivih rezultata, javlja Anadolu Agency (AA).

Urednik servisa AA na španskom jeziku Daniel Salgar Antolinez napisao je kratki osvrt na političku krizu koja je u Venecueli počela 10. januara nakon što je Maduro položio zakletvu i započeo drugi mandat na čelu te države, a opozicija počele organizirati masovne proteste na ulicama.

Prvi dio strategije venecuelanske opozicije bila je borba za podršku na međunarodnom planu. Najmanje 50 država je priznalo Guaida kao privremenog predsjednika Venecuele. To je značajna podrška, ali i dalje daleko od većine u Ujedinjenim nacijama koje imaju 193 članice. Guaida ne podržavaju Kina i Rusija kao stalne članice Vijeća sigurnosti. Mladi vođa venecuelanske opozicije izvojevao je podršku zemalja Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, ali još uvijek je daleko od ostvarenja cilja da na međunarodnoj sceni sruši legitimitet predsjednika Madura.

Uporedo s borbom Guaida i Madura za dominaciju na međunarodnom planu, izvjesno je da i unutar Venecuele postoji problem legitimiteta i raspodjele moći. Guaida privremenim predsjednikom smatra samo zakonodavna vlast, dok preostala četiri stuba države stoje uz Madura. Maduro ima podršku izvršne vlasti, sudstva, izbornog sistema i građana, kao i oružanih snaga Venecuele.

Drugi dio Guaidove strategije je plan da u Venecuelu dopremi humanitarnu pomoć preko kopnenih granica s Kolumbijom i Brazilom te morskim putem preko Portorika i Curacaoa. Više od 600 tona pomoći, uglavnom pristigle iz SAD-a i Čilea, u Venecuelu su trebale ući 23. februara. Madurova vlada je odbila pomoć, ali je opozicija ustrajavala u nakani da je uveze u zemlju.

- Razlika između obećanja i stvarnosti

Parlamentarci iz redova venecuelanske opozicije su 22. februara održali konferenciju za medije u pograničnom kolumbijskom gradu Cucuti. Objavili su da će veliki val ljudi preći granicu zarad uvoza humanitarne pomoći u Venecuelu.

Parlamentarci Gaby Arellano i Jose Manuel Olivares su kazali da će to biti mirne demonstracije i da će demonstranti u bijeloj odjeći pratiti prelazak konvoja pomoći preko granice. Uvjeravali su javnost da je sve dobro isplanirano i da će na svakom mostu na rijeci koja razdvaja Kolumbiju i Venecuelu biti predstavnici opozicije koji će koordinirano otvoriti granične prelaze.

Stotine novinara su 23. februara došle da prate mirni marš preko kolumbijsko-venecuelanske granice, ali situacija na terenu je bila posve drugačija. Umjesto golorukih demonstranata u bijelom, okupili su se maskirani mladići koji su bacali kamenje i Molotovljeve koktele na Bolivarsku revolucionarnu gardu. Gardisti su intervenirali koristeći suzavce i gumenu municiju.

Iako se dan ranije skoro izvjesnim činilo da je Bolivarska garda spremna pustiti konvoje, po izbijanju incidenta je bilo jasno da se to neće dogoditi. Zar bi ijedna zemlja dozvolila prelazak granice nakon izgreda i napada nekontrolirane grupe civila? Guaido i njegovi saveznici su posredstvom medija tvrdili da su gardisti upotrijebili silu nad mirnim demonstrantima, mada je svima jasno da je reakcija garde na incident bila odmjerena i uz upotrebu adekvatnih sredstava, odnosno bez vatrenog oružja.

Grupe mladih izgrednika su incidente i sukobe na mostovima "Simon Bolivar" i "Francisco de Paula Santander" izazivale skoro sedam sati, a kolumbijska policija je sve to mirno promatrala. Postavlja se pitanje zašto su vlasti Kolumbije dopustile da mladi izgrednici, većinom maloljetnici, izlažu svoje živote riziku i napadaju susjednu državu. Zašto su kolumbijske snage bile pasivne i promatrale kako mladi ljudi bivaju ranjeni u kiši suzavaca?

Treba napomenuti i to da je bilo govora da i na venecuelanskoj strani granice djeluju naoružane grupe civila, ali nisu zabilježeni incidenti s tragičnim posljedicama.

Tog dana u Venecuelu nije ušla nikakva humanitarna pomoć, a tokom nereda povrijeđeno je najmanje 285 osoba. Zapaljena su dva kamiona na mostu "Francusco de Paula Santander". Nije poznato ko je odgovoran za to.

- Uloga lidera venecuelanske opozicije

Analizom događaja postavlja se niz pitanja o ulozi opozicije u neredima koji su se dogodili 23. februara. Iako su punih usta najavljivali dopremanje pomoći u Venecuelu i predvođenje konvoja, na mjestu incidenta viđeno je svega nekoliko opozicionara. Nisu uspjeli kontrolirati situaciju. Zabilježeno je i kako su organizatori najavljenog mirnog konvoja dijelili izgrednicima maske i poticali ih na napade na granične snage. Sve to je oprečno najavama o mirnom maršu ljudi odjevenih u bijelo.

Predvodnik opozicije Guaido se u podne tog dana popeo na jedan od 14 kamiona i pozirao fotoreporterima, a potom je otišao i nije se pojavljivao do uvečer kada se obratio novinarima. Nije učinio ništa da spriječi eskalaciju nemira, a nije ispunio ni obećanje o podjeli pomoći u Venecueli.

Može se sa sigurnošću reći da Guaido nije uspio u nakani da bude vođa opozicije koji je trebao koordinirati operacijom dopremanja pomoći u Venecuelu. Nejasno je i kako je samoproglašeni predsjednik Venecuele Guaido odobrio grupi mladića da napadnu na njegovu državu. Postavlja se pitanje zašto Guaido nije mirno izašao i naredio venecuelanskim oružanim snagama da puste humanitarni konvoj preko granice. Zar to nije bila fotografija koju je javnost priželjkivala vidjeti?

- Da li se doista radilo o humanitarnoj pomoći

Jedna od tema sve intenzivnijih rasprava je i sadržaj stotina tona pomoći koju je opozicija planirala uvesti u Venecuelu i da li se doista radilo o humanitarnoj pomoći.

Da bi neka kampanja pomoći s pravnog aspekta imala karakter humanitarne, potrebno je da bude organizirana na nezavistan, nepristrasan i objektivan način. Potrebno je i da kampanja ima isključivo humanitarne motive i da bude pripremljena na bazi prethodnog utvrđivanja stvarnih potreba ljudi kojima je namijenjena. Humanitarna pomoć koju je opozicija planirala dopremiti u Venecuelu nije ispunjavala te uvjete. Potvrda za to je i činjenica da su Međunarodni crveni križ i Ujedinjene nacije odbile sudjelovati u planiranoj podjeli te pomoći za koju su iz obje te organizacije kazali da je izašla iz okvira humanitarne kampanje i poprimila političke konotacije.

I prizori na terenu su bili daleko od humanitarne kampanje namijenjene ljudima kojima je pomoć potrebna. Bila je to prije svega predstava koja je organizirana kako bi se venecuelanski predsjednik Maduro pred svjetskim medijima prikazao kao nemoćan i nelegitiman element. Iako nije podijelio obećanu pomoć, Guaido je na kraju tog dana proglasio svojevrsnu pobjedu jer je svjetska javnost vidjela Madurovu presiju. Taj proglas nameće odgovor na pitanje stvarnog motiva pomoći koja je najavljena kao humanitarna.

Mnogo je načina na koje se ta pomoć mogla dopremiti da je isključivi cilj bio da se pomogne ljudima koji su pogođeni glađu i neimaštinom zbog inflacije i ekonomske krize u Venecueli. Iako Maduro ne priznaje da je zemlja zapala u humanitarnu krizu i ne dozvoljava ulazak humanitarne pomoći, mnoge humanitarne organizacije na različite načine i brojnim kanalima dopremaju pomoć ljudima u toj zemlji. Humanitarci u tim slučajevima su anonimni, a korist od svega isključivo imaju ljudi koji dobiju pakete.

- Dezerteri venecuelanske vojske

Ako bi se govorilo o pobjedi opozicije nad Madurom na nekom polju, onda bi to zasigurno bila činjenica da su neki vojnici napustili vojsku i zatražili zaštitu u susjednoj Kolumbiji.

Venecuelanska opozicija u više navrata je pozvala pripadnike oružanih snaga te zemlje da pređu na "pravu stranu".

Ured za migracije Kolumbije saopćio je da je u periodu između 23. i 27. februara dužnost napustilo najmanje 570 pripadnika snaga sigurnosti Venecuele.

Oružane snage Venecuele imaju između 95.000 i 150.000 aktivnih pripadnika. Odlazak nekoliko stotina vojnika je relativno neznatan udarac u procentualnom smislu i kao takav ne predstavlja nikakvu krizu odbrambenog aparata u rukama Madura niti Guaido s tim može priželjkivati vojni udar u svoju korist.

Uporedo s tim, većina vojnika koji su napustili venecuelansku vojsku nisu bili nosioci viših činova. Njihovo zbrinjavanje zahtijevat će određene napore za Kolumbiju, ali ti pojedinci mogu opoziciji dati određene obavještajne podatke koji mogu biti korišteni u kampanji protiv Madura.