Piše: Dr. Idlir Lika

- Autor je docent političkih nauka i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Gelisim u Istanbulu

ISTANBUL- Crnu Goru je potresao talas nasilnih protesta i sukoba tokom vikenda 4. i 5. septembra 2021. godine. Neposredna iskra koja je dovela do protesta bila je ceremonija ustoličenja novog mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija, događaj koji je održan u manastiru koji se nalazi u Cetinju, staroj prijestolnici Crne Gore.

Cetinje je bilo i sjedište posljednje crnogorske dinastije Petrovića prije nego što je Srbija zemlju nasilno pripojila neposredno nakon Prvog svjetskog rata, a bilo je stalno i uporište crnogorske nacionalnosti. Stoga su odabir cetinjskog manastira za mjesto ceremonije ustoličenja Srpske pravoslavne crkve, crnogorske nacionalističke i opozicione grupe smatrale uvredom teško stečene nezavisnosti zemlje od Srbije i njenog političkog suvereniteta. Stotine demonstranata pokušalo je zaustaviti ceremoniju ustoličenja postavljanjem barikada na putevima i paljenjem guma uz put koji vodi prema Cetinju, a upustili su se u nasilne sukobe s policijom. Srpska pravoslavna crkva je na kraju otkazala okupljanje građana na ceremoniji, crnogorski premijer Zdravko Krivokapić objavio je da neće prisustvovati, a mitropolit Joanikije je morao biti prevezen vojnim helikopterima do cetinjskog manastira, gdje je na kraju i ustoličen.

Opozicija predvođena bivšom vladajućom strankom predsjednika Mila Đukanovića, Demokratska partija socijalista (DPS), snažno je podržala demonstrante, optužila policiju za primjenu pretjeranog nasilja, i što je najvažnije, kritikovala vladajuću koaliciju u pokušaju podrivanja crnogorske nezavisnosti. Vlada je, s druge strane, optužila da je Đukanovićev DPS pokušavao da izvede državni udar, podstičući međuetničke tenzije u zemlji. Pod pritiskom dominantnog koalicionog partnera, srpske stranke Demokratski front (DF), premijer Krivokapić optužio je ministra unutrašnjih poslova i šefa policije da oklijevaju u prekidu protesta. To je samo po sebi izazvalo pukotinu u vladajućoj koaliciji jer je najmanji koalicioni partner, mala crnogorska građanska stranka URA (koju vodi Albanac Dritan Abazović, koji je i potpredsjednik Vlade), zaprijetila rušenjem Vlade ako ministar unutrašnjih poslova i načelnik policije budu smijenjeni. Također, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić optužio je crnogorsku Vladu za slabost u suočavanju sa demonstrantima.

Kako posmatrati sve ovo? Ko je kriv za posljednju eskalaciju međuetničkih tenzija u maloj bivšoj jugoslavenskoj republici?

Za početak, potrebno je naglasiti da posljednje tenzije u Crnoj Gori nemaju nikakve veze s religijom. Iskusnim analitičarima crnogorske politike ne bi trebalo biti teško zaključiti da ovi protesti predstavljaju nastavak Đukanovićeve provjerene strategije polarizacije crnogorskog društva i podizanja spektra većeg srpskog nacionalizma kako bi okupio etničke Crnogorce i manjinu (albanskih, bošnjačkih/muslimanskih i hrvatskih) birača iza njega. Sada, kada je DPS izgubio parlamentarnu većinu u parlamentu, prvi put u 30 godina (na posljednjim općim izborima u augustu 2020.), ova strategija je postala korisnija nego ikad za Đukanovića. Zaista, DPS je zapravo raspirivao političke tenzije u zemlji nekoliko sedmica prije ceremonije ustoličenja na Cetinju. Njegov bivši šef policije i sadašnji Đukanovićev savjetnik Veselin Veljović javno je od sredine augusta pozvao Crnogorce da blokiraju ceremoniju ustoličenja. Značajno je i to što su mnogi demonstranti koji su se sukobili s policijom i podigli barijere na putevima bili saradnici i pomoćnici DPS-a.

Interes DPS-a za podsticanje međuetničkih tenzija u zemlji je jasan. Cilj mu je izazvati pukotine unutar vladajuće koalicije i odvesti državu u prijevremene izbore, s kojih nastoji ponovno izaći kao pobjednik. Vladajuća koalicija već je vrlo krhka i ima samo tijesnu većinu nad DPS-om i njegovim saveznicima u parlamentu (41 naspram 40 mjesta). Položaj URA-e (sa samo četiri poslanička mandata) među dva srpska koaliciona partnera vrlo je neugodan i čini vladu sklonom padu u svakom trenutku. Kao što je već gore rečeno, nedavni događaji na Cetinju već su izazvali loša osjećanja između URA-e i njena dva srpska partnera zbog policijskog odgovora prema demonstrantima, a sada se uveliko vjeruje da samo rekonstrukcija Vlade može spriječiti prijevremene izbore u Crnoj Gori. Sudeći po ovome, čini se da se Đukanovićevo kockanje isplatilo.

Međutim, DPS je trebao naučiti na posljednjim izborima u augustu 2020. godine da im se strategija polarizacije također može vratiti kao bumerang. Zaista, DPS je na tim izborima izgubio parlamentarnu većinu uglavnom zbog narodne mobilizacije pravoslavnog stanovništva zbog kontroverznog Zakona o vjerskim slobodama iz 2019. godine koji omogućava crnogorskoj državi da preuzme imovinu bilo koje vjerske zajednice koja ne može dokazati vlasništvo nad imovinom prije 1918. Prvi put je moćna Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori javno stala iza tadašnje opozicione koalicije predvođene DF-om, a to se pokazalo ključnim u okončanju neprekidne 30-godišnje vladavine DPS-a. Ukratko, ne postoji garancija da će nedavne političke tenzije izazvane nasilnim sukobima na Cetinju biti dobitna karta za Đukanovića u slučaju da Crnogorci glasaju na vanrednim izborima.

Sve ovo ne ukazuje da je vladajuća koalicija oslobođena bilo kakve krivice. Svakako, velikosrpska ideologija dominantne stranke u koaliciji (DF) i njene bliske veze s Beogradom također su veliki izvori nestabilnosti u crnogorskoj politici. Dobar je pokazatelj da je i predsjednik Srbije Vučić iskoristio nedavne nasilne sukobe na Cetinju. Optužujući Vladu za slabost u suočavanju s demonstrantima, Vučić želi imati veću riječ o crnogorskoj politici. Komentarišući događaje na Cetinju, istaknuti crnogorski politički analitičar Ljubomir Filipović čak je tvitovao da je “Crna Gora pod okupacijom. Nakon današnjih i jučerašnjih događaja, jasno je da Crkva Srbije i srpska vlada dijele vlast nad odlukama crnogorske vlade. Ova vlada mora otići!”. Vjerujem da u ovim komentarima postoji dobra doza pretjerivanja, ali oni nisu potpuno neutemeljeni.

Da zaključimo, za nedavne nasilne sukobe na Cetinju uglavnom su krivi Đukanović i DPS. Važno je napomenuti da DPS raste zbog domaće i regionalne nestabilnosti, kao i potencijalnog oživljavanja velikosrpske ideologije. Međutim, nestabilnost savršeno odgovara interesima Beograda i njegovog satelitskog entiteta u Bosni, Republike Srpske. Uprkos neprijateljskoj retorici među njima, ono što ujedinjuje Vučića, Đukanovića i Milorada Dodika zajednički je interes za održavanje regionalne nestabilnosti.

*Mišljenja iznesena u tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).