Svijet, Analiza Vijesti

ANALIZA: Uzroci i moguće posljedice tenzija između Azerbejdžana i Armenije

Najveća osuda nedavnih armenskih napada stigla je iz Turske, zemlje koja je poslala jasnu poruku podrške Azerbejdžanu, a koja bi u konačnici mogla dovesti do promjene ravnoteže snage u toj geopolitički trusnoj regiji

Araz Aslanlı   | 16.07.2020
ANALIZA: Uzroci i moguće posljedice tenzija između Azerbejdžana i Armenije

Istanbul

ARAZ ASLANLI – Napadi koje je vojska Armenije izvela teškim oružjem na azerbejdžansku regiju Tovuz nameću se kao jedna od glavnih tema na međunarodnoj sceni i još jednom pokreću rasprave o mogućem scenariju izbijanja regionalnog rata.

Armenske snage su 12. jula počele izvoditi napade na položaje azerbejdžanske vojske i na naselja u Tovuzu, a azerbejdžanska strana je uzvratila napadima na pogranične položaje armenske vojske. Obje strane su saopćile da su pretrpjele ozbiljne gubitke, a prvi put je u sukobima poginuo i jedan general azerbejdžanske vojske. Azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev sazvao je sjednicu Vijeća nacionalne sigurnosti te zemlje i sjednicu vlade te je uputio važne poruke i upozorenja armenskoj strani.

Najveća osuda armenskih napada stigla je iz Turske. Predsjednik te zemlje Recep Tayyip Erdogan i šef turske diplomacije Mevlut Cavusoglu osudili su armenske napade i pozvali armenskog okupatora da se povuče sa azerbejdžanske teritorije koji ilegalno drži pod okupacijom. Erdogan i Cavusoglu su poručili da je Turska u potpunosti uz bratski Azerbejdžan i da je spremna sve svoje resurse upotrijebiti za potrebe odbrane Azerbejdžana i njegove teritorije. Upravo te izjave bi potencijalno mogle promijeniti ravnotežu snaga u toj kriznoj regiji.

Vlasti Rusije su izrazile zabrinutost zbog novih tenzija na armensko-azerbejdžanskoj granici i pozvale na poštivanje primirja. Zvanična Moskva je poručila da je spremna preuzeti ulogu posrednika u pregovorima. SAD, Velika Britanija i druge zemlje razvijenog Zapada pozivaju na relaksaciju tenzija i suzdržanost od novih poteza koji bi mogli dovesti do eskalacije. Pakistan je poslao poruku podrške Azerbejdžanu i osudio armenske napade. Ukrajina i Moldavija pozvale su na smirivanje situacije i naglasile kako je neophodno da se očuva teritorijalna cjelovitost Azerbejdžana, da se implementiraju sve četiri rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija koje predviđaju povlačenje armenskih snaga sa okupirane azerbejdžanske teritorije. Ministarstvo vanjskih poslova Armenije je zbog te poruke na razgovor pozvalo ukrajinskog ambasadora u Jerevanu.

Vlasti Irana su u prvoj reakciji nakon armenskih napada izrazile žal zbog stradalih ljudi i pozvale na poštivanje primirja. Međutim, nakon razgovora šefova diplomacija dvije zemlje, Iran je poslao jasnu poruku podrške Azerbejdžanu.

Ujedinjene nacije, Evropska unija, Organizacija evropske saradnje i sigurnosti (OSCE), NATO i Organizacija Ugovora o zajedničkoj sigurnosti izrazili su zabrinutost zbog kršenja primirja na armensko-azerbejdžanskoj granici. Iako je njena stalna članica, Armenija nije dobila jasnu podršku Organizacija Ugovora zajedničke sigurnosti. Organizacija islamske saradnje (OIC) je pak poslao jasnu poruku podrške Azerbejdžanu i osudila armenske napade.

- Sukobi na frontu nikada nisu prestajali-

Različita su tumačenja uzroka koji dovode do sukoba na armensko-azerbejdžanskoj granici. Aktuelni sukobi nisu iznenađenje za one koji poznaju prošlost tih odnosa i proces uspostave primirja. Poznato je da je Armenija (uz oružanu, finansijsku i diplomatsku podršku terorističke organizacije ASALA) spremnija ušla u rat i okupirala blizu 20 posto teritorije Azerbejdžana. Međunarodne organizacije, na čelu sa Vijećem sigurnosti UN-a, usvojile su niz odluka kojima se osuđuje armenska okupacija i traži hitno povlačenje armenskih snaga sa azerbejdžanske teritorije. Međutim, Armenija nikada nije učinila ništa po tim odlukama, kao što nije poštovala ni primirje koje je sklopljeno u maju 1994. godine. Armenija je bila uvjerena da stalnim napadima može pod pritiskom držati Azerbejdžan i uz pomoć Rusije osujetiti azerbejdžanske pokušaje oslobađanja okupiranih regija. Skoro sve sile koje imaju uticaja u toj regiji su koristile tu krizu zarad ostvarenja vlastitih interesa. Armenska okupacija azerbejdžanske terotorije, poznatija kao okupacija Nagorno Karabaha, tako je postala jedan od brojnih problema koji na teritoriji nekadašnjeg Sovjetskog saveza slove za zamrznuta pitanja.

Međutim, na primjeru ruske intervencije u Gruziji iz augusta 2008. godine svima je postalo jasno da to nisu zamrznuti problemi, već da i dalje predstavljaju veliku sigurnosnu opasnost u regiji. Sa različitih adresa je najavljeno da će biti intenzivirani napori za rješavanje tih problema. Uz posredstvo Rusije u Moskvi je u novembru 2008. godine potpisan i dokumenti na koji je potpis stavila i zvanična Moskva, a koji je trebao garantirati poštivanje primirja. Međutim, primirje je kršeno i tokom samog potpisivanja i odmah nakon tog čina.

Mirovni pregovori su održavani i u junu 2010., augustu 2014., novembru 2014., decembru 2015. i još nekim periodima, a svaki taj period bio je poprište novih sukoba i velikih gubitaka na obje strane i i povod za rasprave o mogućem izbijanju velikog rata u toj geopolitički trusnoj regiji.

Nakon svakog tog uzburkivanja tenzija, situacija se vraćala na prethodno stanje. Najveći armensko-azerbejdžanski sukobi nakon potpisivanja primirja iz 1994. godine su se dogovili u aprilu 2016. godine. Žestoko odgovorivši na armenske provokacije, azerbejdžanska vojska je oslobodila dio okupirane teritorije i prvi put u skoro tri decenije sukoba stekla psihološku prednost u odnosu na protivnika koji je zabilježio velike gubitke. To je uznemirilo Armeniju i njene saveznike.

Može se reći da sukobi nikada nisu prestajali od potpisivanja mirovnog sporazuma iz 1994. godine. Strane se međusobno optužuju za kršenje primirja i pokušavaju steći što bolju poziciju uoči eventualnog raspleta situacije. To je posebno vidljivo na primjeru Azerbejdžana koji je danas ekonomski, vojno i na svaki drugi način u znatno boljem položaju nego li je to bio 90-tih godina.

- Armenija pokušava provocirati Azerbejdžan-

Vlasti Azerbejdžana tvrde da je armenska okupacija Nagorno Karabaha i još sedam susjednih regija oprečna međunarodnim normama i neodrživo sa aspekta aktuelne ekonomske, vojne i političke moći dvije zemlje. Azerbejdžan ima pravo da u skladu sa 51. članom Povelje UN-a pokrene operaciju samoodbrane i oslobađanja okupiranih regija.

Armenija takav raspet situacije smatra izuzetno rizičnim i želi zaustaviti krupne razvojne korake Azerbejdžana tako što bi isprovocirala rat u koji bi se uključila i Rusija. Posljednji armenski napadi izvedeni su u regiji Tovuz, a cilj napada je novi pokušaj provokacije Azerbejdžana.

Najnovija kršenja primirja na armensko-azerbejdžanskoj granici mogu se definirati i kao pokušaj Armenije da nadoknadi izgubljeno u sukobima iz 2016. godine, ali i kao posljedica unutrašnjih političkih trvenja u Armeniji, pokušaj vlasti da pažnju javnosti skrene sa posrnule ekonomije i posljedica vanjskopolitičke krize.

Problem Nagorno Karabaha je izuzetno kompliciran i Rusija jedini krivac za izbijanje tog problema. U kontekstu aktuelne situacije i neuspjeha mirovnog procesa je važno ukazati na podršku koju je Rusija pružala Armeniji u pregovorima.

Ta kriza je za Rusiju važan instrument očuvanja utjecaja na Kavkazu i zato možda i ne ćeli rješenje krize koje bi značilo da gubi taj instrument. Nekoliko je faktora koji smanjuju mogućnost izbijanja regionalnog rata, a među njima su i činjenice da Azerbejdžan ne želi rat u kojem bi učestvovala i Rusija, a da nizu problema koje ima ni Rusija ne želi dodati novi sukob na Kavkazu.

- Odlučnost Turske može promijeniti balans snaga-

Aktivnim zanimanjem za pitanje Nagorno Karabaha i konkretnim reakcijama Turske pojavio se novi rizik po okupatora Armeniju, njegove saveznike i strane sile koje u aktuelnoj ni mirnodobskoj, ni ratnoj atmosferi vrebaju svoje interese. Šef turske diplomacije Cavusoglu je krajem juna izjavio da će Turska prihvatiti i podržati svako rješenje koje Azerbejdžan predloži za Nagorno Karabah. Takve i još jasnije poruke podrške Azerbejdžanu je uputio i turski predsjednik Erdogan te brojni drugi viski zvaničnici Turske.

U tom kontekstu, odnosi ekonomske, vojne i političke moći Azerbejdžana i Armenije su se uveliko promijenili u korist Azerbejdžana, a odlučnost Turske, njena aktivna vojna politika i izjave bi mogle promijeniti ravnotežu snaga u toj regiji.

Problem armenske okupacije je za strane sile sa regionalnim uticajem doskoro predstavljalo priliku za ostvarenje interesa, ali sada im predstavlja veliki rizik. Situacija koja nije ni mir ni rat više nije tako poželjna opcija za te strane sile. U slučaju izbijanja velikog rata između Azerbejdžana i Armenije došlo bi znatno većeg angažmana regionalnih sila Rusije, Turske i Irana i to bi bio drugačiji angažman od onog u Siriji i Libiji. Upravo to bi mogaobiti ključni faktor za ubrzavanje procesa rješavanja pitanja Nagorno Karabaha.

Analizu armensko-azerbejdžanskog sukoba za AA je napisao direktor Centra za strateška istraživanja i međunarodne odnose na Kavkazu (QAFSAM) Araz Aslani.

Na internet stranici Anadolu Agency (AA) objavljen je samo dio sadržaja vijesti koje su putem našeg Sistema protoka vijesti (HAS) dostupne korisnicima. Molimo da nas kontaktirate za pretplatu.
Srodne teme
Bu haberi paylaşın