Balkan, Analiza Vijesti

ANALIZA - Presuda po žalbi protiv Mladića bit će presuda jednoj eri

Ratko Mladić je proveo najvažniji dio svog života uzimajući od drugih ljudi. Uzimajući im ljude koje su voljeli. Kad zauvijek ode, njegovo će životno djelo i dalje biti s nama. Ono će nastaviti da truje budućnost dok se sa njim ne obračuna

Dr. Emir Suljagic   | 08.06.2021
ANALIZA - Presuda po žalbi protiv Mladića bit će presuda jednoj eri

Istanbul

Piše: Emir Suljagić

- Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Honorarni je predavač na Odsjeku za međunarodne odnose Internacionalnog univerziteta u Sarajevu (IUS). Suljagić je i autor dvije knjige: "Etničko čišćenje: politika i nasilje - srpska kampanja etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji" i "Razglednica iz groba"

SREBRENICA (AA) - Još uvijek se sjećam gdje sam bio kada je Ratko Mladić postavljen za komandanta pobunjene vojske bosanskih Srba u maju 1992. godine. Kao da još uvijek vidim kako se skupljamo oko "tranzistora" radija i slušamo vijesti iz Banje Luke, gdje je sjednica Skupštine bosanskih Srba zapečatila sudbinu mnogih ljudi oko mene. Još se sjećam osjećaja tamne slutnje dok su stariji ljudi razmišljali o našim sljedećim koracima, skrivajući se u voćnjacima i šumama na malom brdu iznad sela. Ne sjećam se većine muškaraca, jer nisu preživjeli. Vjerovatno sam jedini preživjeli svjedok događaja koji neće biti uvršten ni u fusnote istorije.

Tri godine kasnije sam i upoznao Ratka Mladića. To se dogodilo ispred baze UN-a u Potočarima, u kojoj je bio smješten holandski kontingent (Dutchbat) pri UNPROFOR-u, misiji UN-a u Bosni i Hercegovini. Bio sam u pratnji dvojice vojnih posmatrača UN-a, jednog iz Holandije, drugog iz Gane. Obojica su jasno vidjela šta se događa, za razliku od viših ešalona Dutchbata koji su nastojali umiriti desetine hiljada pristiglih u Potočare tražeći zaštitu, olakšavajući tako posao koji su Srbi namjeravali da obave: "selekcija" i razdvajanje muškaraca i dječaka, deportacija žene i djece, oportunistička ubistva muškaraca i silovanje žena. Za razliku od hiljada drugih, živ sam otišao sa tog sastanka. Preživio sam uglavnom zato što sam nosio "žutu karticu" - oznaku lokalnog tumača za cijelu misiju - i zato što dvojica muškaraca sa kojima sam bio nisu otišli i ostavili me samog s Mladićevim ljudima.

Dan ranije, 11. jula, kada je grad došao u Mladićeve ruke, proveo sam izvještavajući moje poslodavce iz obližnje Srebrenice i uspio se vratiti u bazu UN-a jedva na vrijeme kako bih izbjegao srpske trupe. Ono što sam učinio tog dana - dana oko kojeg se vrti čitav moj život - zaista je postalo istorijska fusnota. U izvještaju plaćenom više miliona dolara iz 2002. godine "Srebrenica - rekonstrukcija, pozadina, posljedice i analize pada 'sigurnog' područja", holandski Institut za studije rata, holokausta i genocida opisuje moj beznačajni susret sa istorijom na sljedeći način:

"Suljagić je predložio povratak u Srebrenicu, jer vojni posmatrači UN-a u Potočarima nisu imali pristup informacijama o razvoju događaja u gradu. Tvrdio je da se posmatrači Ujedinjenih nacija neće usuditi vratiti. Zatim je zatražio mapu i voki-toki i rekao da će ići sam. Vojni posmatrači UN-a su mislili da je poludio, ali bili su sretni što se dobrovoljno javio jer ih je na taj način mogao ažurirati. Holandski major, De Haan, ponudio mu je mapu, radio i napunjene baterije i rekao mu da će raditi potpuno samostalno, te da neće prihvatiti nikakvu odgovornost za njega. Emir Suljagić se izbjegavajući granatiranje dolinom rijeke vratio u Srebrenicu. Nastavio je izvještavati iz zgrade PTT-a, UNHCR-a, MSF-a i bolnice do otprilike 19 časova te večeri".

Nisam učinio skoro ništa, a ipak nikada neću učiniti ništa važnije.

Koliko god su holandski vojnici gledali u stranu u Srebrenici, čitav svijet je do tada odvraćao pogled od Bosne više od tri pune godine. Zapravo, međunarodna zajednica - u obliku Vijeća sigurnosti UN-a - pružila je ključnu prednost masovnim ubojicama u Bosni i Hercegovini usvajanjem Rezolucije 713 u septembru 1991. godine i uvođenjem embarga na oružje, osiguravajući ogromnu neravnotežu oružja u korist srpskog nacionalističkog projekta u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Prvo priznajući Bosnu i Hercegovinu, a zatim joj oduzimajući pravo na samoodbranu predviđenu članom 51. Povelje UN-a, međunarodna zajednica - posebno Vijeće sigurnosti UN-a - produžila je nasilje i stvorila više ogorčenih neprijateljstava. Aktivno je olakšavala monstruoznosti koja je Ratko Mladić ostavio za sobom, od Knina i Šibenika u Hrvatskoj do Sarajeva i Srebrenice u Bosni i Hercegovini.

Gestom koji je spasio obraz, manje od dvije godine kasnije, isto je tijelo osnovalo tribunal UN-a za suočavanje sa ozbiljnim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava koje su u bivšoj Jugoslaviji počinili ljudi kojima su iste te Ujedinjene nacije dale prednost u naoružanju, čime su ostvareni uslovi suštinske neobranjivosti potrebne za masovno ubistvo. Ipak, odbili su ukinuti embargo čak i nakon pada Srebrenice.

Presuda po žalbi protiv Ratka Mladića u tom pogledu ujedno je i presuda jednoj eri.

Ratko Mladić je proveo važan dio svog života uzimajući od drugih ljudi. Uzimajući im ljude koje su voljeli. Kad zauvijek ode, njegovo će životno djelo i dalje biti s nama. Ono će nastaviti da truje budućnost dok se sa njim ne obračuna. Nepravda ne može ostati neriješena ako želimo da - kao zemlja i regija - izbjegnemo periodične i gotovo redovne sukobe koji nas sve vraćaju generacijama unazad.

*Mišljenja iznesena u tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).

Na internet stranici Anadolu Agency (AA) objavljen je samo dio sadržaja vijesti koje su putem našeg Sistema protoka vijesti (HAS) dostupne korisnicima. Molimo da nas kontaktirate za pretplatu.