Piše: Dr. Selman Salim Kesgin

Prošla je decenija otkako je prva grupa Sirijaca potražila utočište u Turskoj, 29. marta 2011. Niko nije očekivao da će ova prisilna migracija biti prekretnica za tu regiju i svijet.

Ironično je da je Sirija prije 2010. godine bila druga država u svijetu po broju zbrinutih izbjeglica s velikim zajednicama iračkih izbjeglica. Njena brza transformacija u najveći svjetski izvor izbjegličkih tokova samo nekoliko godina kasnije pokazuje da "biti izbjeglica nije izbor". Imajući to u vidu, postoje ključna pitanja koja se odnose na humanitarni aspekt sukoba i koja treba riješiti.

Kolumnisti, analitičari i istraživači objavljuju analize na godišnjicu ustanka u Siriji kako bi analizirali i otkrili različite aspekte humanitarne situacije. Nažalost, porast broja ljudi kojima je potrebna humanitarna pomoć bila je glavna promjena u ovim analizama tokom proteklih godina. Svake godine u arhive se dodaju nove bolne slike umrle djece na Mediteranu, ućutkanih žrtava hemijskih napada i razdvojenih porodica usljed zračnih bombardiranja.

Tokom protekle decenije, rat u Siriji je odnio živote više od 500.000 ljudi i 13 miliona ljudi učinio ovisnim o humanitaroj pomoći, od kojih je šest miliona u akutnoj potrebi. Pored toga, sedam miliona Sirijaca bilo je prisiljeno napustiti zemlju, a većina je utočište potražila u susjednim zemljama kao što su Turska, Liban i Jordan. Nedostatak efikasnih međunarodnih mehanizama za podjelu tereta izazvao je veliku pritisak na te zemlje.

Turska je ugostila oko pet miliona sirijskih izbjeglica, uključujući 3,6 miliona registriranih Sirijaca, tranzitnih izbjeglica na putu u druge zemlje i onih kojima je dodijeljeno tursko državljanstvo. Dobili su status "privremene zaštite“, koji im omogućava pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i tržištu rada. Međutim, pitanje dugoročne integracije i dalje je suštinska stvar koju treba razmotriti.

Pored Turske, Libanon i Jordan, koji udomljuju najviše izbjeglica po stanovniku i tako su na vrhu liste preopterećenih zemalja, bore se također s pitanjem samodostatnosti i održivosti kapaciteta za izbjeglice. Izbjeglice u tim zemljama bile su nesrazmjerno pogođene problemima povezanim s pandemijom, povrh njihove ionako izuzetno nesigurne situacije. Pružanje osnovnih potreba, omogućavanje pristojnih životnih uslova i osiguravanje pristupa osnovnim pravima izbjeglica i dalje su među prioritetima organizacija koje rade na terenu.

Preseljenje, povratak i integracija su tri mogućnosti u konvencionalnom pristupu rješavanja raseljavanja ljudi. Preseljenje i povratak, kao tradicionalna dugoročna rješenja, u bliskoj budućnosti ne izgledaju vjerovatnim. Integracija u zajednice domaćina presudna je za izbjeglice da bi imali pristojan životni standard. Međutim, „stalna privremenost“ u zemljama domaćinima i izazovi povezani s pandemijom COVID-19 čine integraciju izbjeglica još složenijim pitanjem. Stoga su novi pristupi i mehanizmi podjele tereta presudni za rješavanje problema raseljenih.

Život zatočen u ratnim zonama, interno raseljena lica na sjeveru Sirije još su jedno lice humanitarne krize. Četiri miliona ljudi, od kojih su više od polovine djeca, živi u nesigurnim situacijama, a njihova se tragedija produbljuje iz dana u dan. Humanitarci u regiji rade u saradnji sa Uredom UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) kako bi pružili pomoć tim civilima. Broj prijelaza na turskoj granici smanjen je sa četiri na jedan (Bab al-Hawa) i to odlukom Vijeće sigurnosti UN-a.

U julu 2020. godine se Vijeće sigurnosti, nakon dugotrajnih pregovora, složilo da produži prekograničnu humanitarnu pomoć Siriji na još godinu dana. Potencijalno odsustvo prekograničnih mehanizama pomoći sjevernoj Siriji moglo bi ostaviti bez pomoći preko četiri miliona civila, izlažući ih dodatnom riziku od gladi.

Pored izazova dobijanja odobrenja za pristup sjevernoj Siriji, sigurnost je glavna briga humanitarca. Strane u sukobu su izvodile napade na njih.. Ubijanje humanitarnih i zdravstvenih radnika, bombardiranje bolnica i važne civilne infrastrukture neka su od kršenja međunarodnih normi koja dodatno produbljuju humanitarnu krizu u Siriji jer predstavljaju značajne izazove operacijama pružanja pomoći. Kao što pokazuje Baza podataka o sigurnosni humanitarnih radnika, Sirija je najopasnije mjesto za dostavu humanitarne pomoći.

Humanitarne akcije koči i nedostatak međunarodne političke podrške usmjerene na ublažavanje ljudskih patnji. Šutnja i nedostatak adekvatnog odgovora na oduzimanje imovine prisilno raseljenih, kao i na ratne zločine, kao što su upotreba hemijskog oružja, izgladnjivanje čitavog stanovništva i blokadu, moraju se odmah prekinuti, a međunarodna zajednica mora poduzeti sveobuhvatan pristup zaštiti civila.

Drugi aspekt međunarodnog odgovora na sukob su efikasni mehanizmi podjele tereta. Sirijski susjedi, koji su domaćini gotovo četvrtine svjetskih izbjeglica, snose najveći teret krize. U posljednjoj deceniji bilo je nekoliko pokušaja međunarodnih organizacija za premještanje i preseljenje izbjeglica; međutim, i ti planovi su propali. Nakon deset godina rata i neispričanih patnji u Siriji, odgovor na ovo pitanje presudniji je nego ikad prije: Quo Vadis?

S obzirom na sporost mirovnog procesa, nastavka stradanja civila, uništavanje civilne infrastrukture, kršenje međunarodnog humanitarnog prava i milione raseljenih ljudi, teško je ugledati svjetlo na kraju tunela.

Ostavljajući za sobom još jednu godinu sukoba, nedostaci u finansiranju i druge negativne posljedice pandemije COVID-19 glavne su prijetnje humanitarnoj zajednici. Nefinansirani zahtjevi Sirijskog plana humanitarnog odgovora porasli su na 51 posto u 2020. godini, u odnosu na 37 posto iz 2019. godine. S obzirom na tendenciju donatora da smanje međunarodnu humanitarnu potrošnju i preusmjere resurse sa postojećih humanitarnih projekata na programe vezane za COVID-19, učinkovite šeme humanitarnog financiranja su ključne za nastavak pružanja pomoći raseljenim ljudima.

Uprkos činjenici da su humanitarni akteri radili na ublažavanju patnji u Siriji, jasno je da su njihovi napori poslužili samo za sprečavanje lošijih scenarija. Ipak, u trenutnoj situaciji humanitarni odgovor je presudniji nego ikad prije da se spriječi gubitak još jedne generacije Sirijaca.

UN ima za cilj pružanje humanitarne pomoći za 10,5 miliona ljudi 2021. godine putem Sirijskog plana humanitarnog odgovora. To znači da je cilj povećan za milion ljudi u odnosu na prošlu godinu. Multi-sektorski odgovori humanitarne zajednice, koji uključuju odgovor na rizike zaštite, održavanje kritičnih osnovnih usluga, proširivanje programa podrške za život, poboljšanje ishrane i rješavanje osnovnih potreba, presudni su za ublažavanje patnje miliona ugroženih ljudi.

- Autor je humanitarni analitičar. Njegova istraživačka područja pokrivaju migracijsku politiku i humanitarno djelovanje. Honorarni je predavač na Univerzitetu za društvene nauke u Ankari i na Univerzitetu “Yildirim Beyazit“ u Ankari.

*Mišljenja izražena u ovom članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).